Pored mnogih lijepih stvari koje se njeguju u našem SOS Dječjem selu tradicija je jedna od važnijih. Tako ni za što ne bismo otkazali našu tradicionalnu manifestaciju ‘Milenijsko čitanje bajki’. Unatoč epidemiološkim mjerama ove smo je godine održali po 13. put i odlično se zabavili.

Iako ni ove godine nismo imali mogućnost uživo se susresti s nama dragim ljudima, zahvaljujući tehnologiji uspjeli smo barem načas ući u svaku SOS obitelj i otputovati u čaroban svijet bajki.
 
Trideset i dva čitača, od kojih osamnaestero djece, poveli su nas u svijet bajki i upoznali s mišićem Fredericom, Zlatokosom i medvjedićima, Grubzonom, zmajevima, vilama, princezama i drugim likovima iz mašte. Maca papučarica se pojavila čak dva puta, no nisu to bile iste mace jer zvučale su potpuno različito. Nekoliko smo puta posjetili i Afriku. Na rijeci Nil smo upoznali malenog Jujua, njegove roditelje i zločestog krokodila, a nakon toga nas je djevojčica Lana iznenadila basnom o afričkom selu koju je sama napisala. Sva sreća da je Sebastijan organizirao mamu i tatu i napravio  video igrokaz dostojan Hollywooda koju su djeca, ali odrasli, pogledali u jednom dahu. Bio je tu i dječak kojemu ne znamo ime ali je uz tatu hrabro čitao Zlatokosu.

Uz ugodno društvo i izvrsno raspoloženje ludo smo se zabavili, ali što je najvažnije, podsjetili smo i djecu i odrasle koliko je čitanje važno. Hvala svima na sudjelovanju i čitamo se dogodine.

Kada se sa 17 godina našao u SOS Zajednici mladih u Osijeku, Ivan nije ni sanjao kako će u tom gradu steći prijatelje za cijeli život. Danas kao student treće godine na studiju fizioterapije u Varaždinu sudjeluje u ulozi trenera na projektu „Skrb temeljena na znanjima o traumi“. S velikim žarom i motivacijom dijeli svoju priču i iskustva tijekom boravka u sustavu alternativne skrbi kako bi stručnjacima pomogao da na što bolji način implementiraju iskustva mladih u svoj rad i tako im još više pomognu.

„…topao, promišljen, komunikativan, tiha voda brege dere, šarmantan, kul, inteligentan, elokventan, odgovoran, konkretan i radišan“, tako kolege opisuju našeg Ivana.

Rodom je iz Biograda, a sa 17 godina preselio je u SOS Zajednicu mladih u Osijeku. Tamo je uspješno završio svoje srednjoškolsko obrazovanje te potom upisao fakultet. S Ivanom smo razgovarali o njegovom iskustvu života u Zajednici mladih te o njegovom sudjelovanju na projektu.

Kako je izgledao tvoj dolazak u Osijek?
S obzirom na to da sam ja dijete s mora, dolazak u Osijek bila je velika promjena. U početku su mi falile kave na rivi uz more, no potrudio sam se to nadomjestiti ispijanjem kave uz Dravu. Društvo me jako dobro prihvatilo, i sada kada gledam retrospektivno, mogu reći da su mi ti dani boravka u SOS Zajednici mladih u lijepom sjećanju. U Osijeku sam ostvario prijateljstva za život i sada rado, kada imam vremena, posjećujem prijatelje koji su svoje obrazovanje nastavili u tom gradu.

Kakvo je bilo tvoje iskustvo sa stručnjacima koje si susreo tijekom života u SOS Zajednici mladih?
Kada sam došao u SOS Zajednicu mladih dočekao me cijeli stručni tim. Mogu reći da sam imao odličan odnos s matičnom odgajateljicom. Imao sam i super odnos sa voditeljem Zajednice mladih, Željkom Crljenom. Kod njega mi se svidjelo to što smo imali direktan odnos i što smo mogli normalno razgovarati kada bi došlo do nekog problema. Sve u svemu, imao sam dobru podršku stručnjaka u dnevnim aktivnostima i u školi, poticali su me da idem i na pripreme za maturu i da upišem željeni fakultet. Također, veoma sam im zahvalan što su me potaknuli, a i financijski mi pomogli da nastavim tečaj vožnje koji sam započeo u Biogradu, i koji sam onda uspješno završio u Osijeku. Nakon završetka srednje škole ušao sam u program ‘Polusamostalnog života’ i dobio potporu stručnjaka SOS Dječjeg sela Hrvatska u vidu osiguranja smještaja. Nakon godinu dana života u stanu preselio sam u Studentski dom, u Varaždinu.

Gdje si danas i čime se baviš?
Danas studiram fizioterapiju na fakultetu u Varaždinu. Susret s pacijentima i činjenica da nekome mogu pomoći jako me ispunjava i čini sretnim. Na neki način se osjećam dužnim pomoći nekom drugom, kako su i meni pomogli.

Kakav je osjećaj naći se u ulozi trenera na projektu „Skrb temeljena na znanjima o traumi“?
Sjajan! Osjećam da ljudi zbilja čuju što govore mladi. Vjerujem da je stručnjacima izuzetno zanimljivo čuti kako je mlada osoba, poput mladih s kojima oni rade, doživjela ono što su oni učili teoretski. I ja sam kroz edukacije usvojio puno novih alata koje sada koristim u svom svakodnevnom životu. Jedna od stvari je npr. da sam prije znao upadati ljudima u riječ, a sada se trudim što više slušati, i možda malo više razmisliti što želim reći. Sretan sam što sam tu i što mogu podijeliti svoju priču i sa svojim iskustvom pomoći stručnjacima da još bolje implementiraju svoju teoriju u praksu. Drago mi je što se na ovaj način potiče da se glas mladih čuje i znam da su stručnjaci jako zahvalni što mi mladi dijelimo svoju intimu s njima jer znaju koliko je teško podijeliti dio sebe.

„Vježba koja je tijekom treninga na mene ostavila najveći dojam jest ‘Zmaj’. Naravno, uloga zmaja je ovdje u prenesenom značenju – kada mladi malo potrče i prenagle, stručnjaci ih poput zmaja malo potegnu da ne polete previše. Isto tako kada su bezvoljni i trebaju poticaj, onda stručnjaci za njih potrče kako bi zmaja održali u zraku. Također na konopu zmaja postoji čvorić koji označava poveznicu između mladih i odgajatelja, koji i nakon izlaska iz skrbi ostaju u kontaktu. Meni je lijepo kada mi se i danas matična odgajateljica javi i pita me kako sam. Bitno je znati da netko misli na tebe iako više nisi tamo, i da je Dom zbilja dom, a dom čine ljudi“.

Što misliš koliko su važni ovakvi projekti?
Mislim da su ovakvi projekti definitivno jako važni, pogotovo djelatnicima koji nisu direktno te struke i nemaju puno znanja o traumi. Također, važni su i za one koji su već dugo u struci da nešto ponove i da možda nešto novo nauče. Ono što se uvijek trudim reći stručnjacima na treningu je da pokušaju organizirati što više zajedničkih aktivnosti. Bitno je da se stručnjaci i mladi susretnu nekoliko puta mjesečno i na taj se način zbliže.  Važno je da se ne mladi u alternativnoj skrbi osjećaju kao izdvojeni dio populacije, već kao i sva druga djeca. Važno je da stručnjaci što više potiču djecu i mlade da razvijaju sposobnosti u kojima su dobri i poboljšaju sposobnosti u kojima su manje dobri.

I za kraj, koja bi bila tvoja poruka za mlade?
Moja poruka im je da budu svoji i da imaju svoj cilj. Ako ih nešto čini sretnim, onda će se to i ostvariti ako se dovoljno dobro potrude i da nikad ne odustanu. Kada se jedna vrata zatvore, druga su otvore. Jedna vrata su uvijek odškrinuta, samo ih treba pronaći i lagano otvoriti. I uvijek postoji izlaz iz svake situacije, ne treba se osjećati bespomoćno, neka se ne srame pitati za pomoć kada im je potrebna. Nisu sami.
 
U SOS Dječjem selu Hrvatska ima još puno djece i mladih osoba koji dijele sličnu priču Ivanovoj.
Na njihovom putu ka odrastanju i vi im možete pomoći. Donirajte mjesečno putem linka: Postani SOS prijatelj i sudjelujte u stvaranju brižnog doma za svako dijete.