Kada je bila mlađa Daliborka je vjerovala da će je cijeli život pratiti nesreća. Bila je sasvim malo dijete kad je njezina obitelj, bježeći pred ratom, stigla u Hrvatsku iz Bosne i Hercegovine. Nedugo zatim, Daliborkin otac je umro, a ona je u dobi od dvanaest godina preuzela brigu za bolesnu majku, mlađeg brata i sestru.

Živjeli su u kućici bez grijanja i tekuće vode. Unatoč golemim izazovima s kojima se suočavala, Daliborka nikad nije odustala od školovanja. Svaki dan nakon škole žurila je kući kuhati za brata, sestru i bolesnu mamu, a svaka dva dana donosila je vodu od susjeda koji je živio kilometar dalje. Nakon majčine smrti Daliborka, Daniela i Dalibor ostali su sami. Pružila im se prilika djetinjstvo nastaviti u novoj obitelji SOS mame Marice, u SOS Dječjem selu Lekenik.

Daliborka je uvijek vjerovala da će je školovanje i trud izvesti na pravi put i bila je u pravu. Zahvaljujući svojoj marljivosti i ambicioznosti dobila je stipendiju za studij ekonomije i upravljanja, a 2010. godine uvrstili su je među trideset najboljih studenata u Hrvatskoj. Ipak, svojim najvećim uspjehom Daliborka smatra to što je u dobi od osamnaest godina postala zakonska skrbnica svoga brata i sestre. Ona je najmlađa osoba u povijesti Hrvatske kojoj je povjerena ta odgovornost.

Danas, ova uspješna 34-godišnjakinja vodi sretan obiteljski život u Španjolskoj.

Kada, danas s odmakom, pomisliš na svoje djetinjstvo kakvi te osjećaji obuzmu?
Ponekad se pitam kako smo to sve uspjeli prebroditi. Moram priznati da je još uvijek teško. Prošlo je toliko vremena, ali bol ostaje. No koliko god bilo teško, zahvalna sam, jer sam sada snažna osoba. Znam cijeniti što je bitno u životu, a što ne.

Rano si izgubila roditelje, koliko ti nedostaju u životu, sada kada si majka i imaš svoju obitelj?
Roditelji uvijek nedostaju. Nekad više, a nekad manje, ali ta praznina je uvijek tu. Najteže je  kad želiš podijeliti neki sretan trenutak, a njih nema. U tom trenutku uzdahnem i mislim da ipak sve vide, negdje gore. Kada sam postala majka, mama mi je jako nedostajala. Toliko sam je trebala u tom trenutku da se pobrine za mene i za svog unuka. Mama je mama, za cijeli život i sada tek shvaćam pravo značenje te riječi.

Tvoja SOS mama Marica uvijek se rado prisjeća tebe kao djevojčice. Kaže da si kao 12-godišnjakinja, po dolasku u Selo bila pomalo uplašena, ali jako odgovorna i zaštitnički nastrojena prema bratu Daliboru i sestri Danieli. Kakve tebe emocije vežu uz dolazak u Dječje selo?
Dan kada smo došli u SOS Dječje selo je duboko urezano u moje sjećanje. Bilo je to jednog ljetnog dana. U sjećanju mi je ostalo da nam je socijalna radnica govorila da imamo sreće što idemo tamo i da će nam biti lijepo. Isto tako osjećali smo se čak i “priveligirano”, jer su nam rekli da je gotovo nemoguće da troje djece smjeste zajedno u isti dom. Mislim da smo plakali neprestano prva tri dana i nismo se razdvajali jedno od drugog. SOS mama Marica je tu odradila herojski posao. Kada se samo sjetim koliko je strpljena i ljubavi imala. A nije nas ni poznavala. Sa svojom smirenošću i ljubavi dotaknula je naša srca.. Teško je vjerovati nekome koga si tek upoznao, ali ona je imala nešto u sebi. Dosta brzo smo se prilagodili životu u Selu. Tamo smo bili svi jednaki. Svatko dijete je imalo neku tužnu priču iza sebe, ali to nije bilo bitno. Osjetila sam da pripadam tamo i da me razumiju.

Oduvijek si brinula za brata i sestru, te nakon majčine smrti imala si prirodnu potrebu zauzeti njezinu ulogu. Koliko je bilo teško tako brzo odrasti?
Odrasteš preko noći. Kao najstarija sestra preuzela sam ulogu mame, jer sam znala da je to moja dužnost. Naravno da je bilo teško, ali sam znala zašto to radim. Ponekad mi dođe osjećaj da nisam iskusila neke stvari kao ostali vršnjaci, ali kada vidim da su brat i sestra danas uspješne osobe sa dobrim karijerama i u sretnim vezama, nije mi žao niti malo.

Smatraš li da su te upravo takve teške situacije u životu izgradile u čvrstu i osobu kakva si danas?
Sve te teške situacije su me izgradile u osobu koju sam sada. Uvijek se sjetim jednog citata: ‘mirno more nikad nije izgradilo dobrog mornara’. Tako i ja gledam svoj život unatrag. No koliko god bila sada snažna i snalažljiva u bilo kojoj situaciji, ponekad sam umorna od tolike borbe i želim da se netko za promjenu brine za mene. I tu, na sreću, uskače moj partner. Kada mi bude teško on je tu da mi da vjetar u leđa.

Tvog matični odgajatelj iz SOS Zajednice mladih, Dražen Virag uvijek često spominje da tebe krasi ‘zarazni optimizam’. Kako bi ti sebe opisala?
Odgajatelj Dražen je stvarno posebna osoba. On je moj „zamjenski“ tata. Osoba koja me toliko znala nasmijati. Često ga se sjetim i svega što smo prošli zajedno. On je osoba koja ima zarazni optimizam. Nema ništa na ovome svijetu sto on ne može ostvariti. Kada se nešto čini nemoguće, on i tada nađe načina. Ja se ipak ne bi nazvala tako, ali drago mi je da me on tako vidi.

Prati te zaista romantična priča oko upoznavanja partnera s kojim danas dijeliš život. Možeš li nam je ispričati?
Da, moj partner i ja imamo zbilja romantičnu priču oko upoznavanja. Upoznali smo se na vjenčanju naših najboljih prijatelja. On je bio kum, a ja kuma. I tako je to krenulo. Kako je on iz Španjolske putovali smo svaki mjesec kako bismo se vidjeli. Sve dok nismo odlučili da živimo zajedno i da je to to.

Jesi li se premišljala oko preseljenje u Španjolsku ili si odmah znala da je on taj pravi?
Oboje smo se jako zaljubili i evo već smo pet godina zajedno i imamo prekrasnog sina. Odlučili smo se za život u Španjolskoj, jer se meni bilo lakše prilagoditi, nego njemu u Hrvatskoj. Često se zna šaliti da hrvatska djeca moraju biti jako pametna kada uspiju naučiti hrvatski jezik koji je jako težak. Živimo na sjeveru Španjolske, u gradu Burgosu koji je vjerojatno najhladniji grad u Španjolskoj. Život u Španjolskoj je stvarno zanimljiv. ‘Fiesta’ i ‘siesta’ se shvaćaju jako ozbiljno. Također, kako Španjolci uvijek dobivaju jedno prezime od oca i drugo od majke i to je za cijeli život, često me pitaju zašto imam samo jedno prezime. Ponekad u nekim dokumentima mi nadodaju drugo prezime, pa sam tako ‘Daliborka Matanović Matanović’. Vjerovatno i Luka Modrić ima isti problem u Španjolskoj, ha, ha, ha.

Prije godinu dana postala si majka? Kakav je bio osjećaj upoznati svog malenog princa?
Prije godinu dana postala sam majka. Maleni se požurio i sve nas iznenadio mjesec dana prije termina. Isprva mi je to bio veliki šok, jer su ga u rodilištu odveli odmah u inkubator i nisam bila sa njim. Ali sve smo to brzo nadoknadili. Maleni se zove Enzo. U ožujku je proslavio prvi rođendan i sada je jako živahan. Ne miruje ni sekunde. Najdraže igračke su mu lonci i poklopci. Tek je sa godinu dana počeo lijepo spavati, tako da sada i ja mogu konačno malo odmoriti. On je sada cijeli moj svijet.

Koliko te majčinstvo promijenilo? Da li još više cijeniš odrastanje u obitelji sada kada si majka? Što za tebe znači obitelj?
Majčinstvo me nije toliko promijenilo, jer sam u toj ulozi od 12-te godine. Stvarno uživamo zajedno i želim mu prenijeti temeljne vrijednosti koje su bitne za život. Ali često me je strah, jer ne želim da se povijest ponovi. Ne želim da on prolazi ono što sam ja. Stvarno želim da ima bezbrižno djetinjstvo. Uvijek mi te misli prolaze glavom, što ako se meni nešto dogodi. To su strahovi kojih se teško riješiti i mislim da nikad neće proći.

Kako izgleda tvoj radni tjedan, stižeš li sve uskladiti, radne i majčinske obveze?
Radim u jednoj tvrtki koja ima benzinske postaje u Španjolskoj na poziciji ‘Key Account Managera’. Zbog mog iskustva i poznavanja stranih jezika zadužena sam za upravljanje ključnim klijentima tvrtke. Jako sam zadovoljna sa poslom kojeg radim. Kako živimo u malom gradiću, život je puno mirniji nego u Zagrebu i uglavnom uspijevam uskladiti sve obaveze.

Slaviš li danas Uskrs u krugu svoje obitelji? Koliko je on sličan onome u tvom djetinjstvu? Postoje li neke tradicije koje si preuzela od SOS mame?
Uskrs u Španjolskoj je u potpunosti drugačiji nego u Hrvatskoj. U mojoj španjolskoj obitelji slavi se Uskrs prema hrvatskim običajima, koji su puno zanimljiviji i uključuju puno više hrane. Šunkicu je jako teško pronaći, tako da se snalazimo sa drugim proizvodima. Mom partneru Matiju se jako sviđa hrvatski običaj „tucanja“ sa jajima. Jedva čekam da Enzo postane svjestan Uskrsa i da jednog dana dijeli hrvatske običaje sa svojim prijateljima. Mislim da mi je Uskrs najdraži blagdan. Uvijek se sjetim Uskršnjeg jutra iz Dječjeg sela. SOS mama je bila vrsna kuharica, neke njezine recepte još uvijek čuvam. Razmjenjivali bi pisanice sa drugom djecom iz SOS kuća i igrali bi se svi zajedno. Išli bi na livadu i brali cvijeće za SOS mamu. Sa nostalgijom se sjećam tih dana.

Tko ti najviše nedostaje u Španjolskoj? Koliko često posjećujete Hrvatsku?
Nedostaje mi jako puno toga iz Hrvatske. Prvenstveno obitelj i prijatelji. Dolazimo barem dva puta godišnje, ali brat i sestra često znaju doći u Španjolsku. Isto tako više puta godišnje stižu paketi iz Hrvatske sa našim proizvodima. Nažalost u Burgosu nema puno Hrvata, ponekad sretnem nekoga u prolazu. Voljela bih imati nekoga ovdje za druženje.

Kada bi mogli zamisliti idealnu obiteljsku sliku na Uskršnje jutro onda bi to bio blagdanski stol u SOS kući Malina. SOS mama Branka punih 27 godina u SOS Dječjem selu Ladimirevci djecu povjerenu joj na skrb uči skromnosti, dobroti i zahvalnosti. 

U tom duhu obilježava svaki blagdan kada ova divna kuća, koja odiše pozitivnom i iskrenom energijom, poprima veseli, šareni, proljetni duh. 
‘Proljeće je meni najljepše godišnje doba. Kako imam jako razvijenu maštu, uvijek smislim nove kreativne radionice u kojima sudjeluje svako dijete u kući. Najstarija i jedina djevojčica u kući kreativna je u likovnom stvaralaštvu, pa mi puno pomogne. Ostatak ukućana su dečki. A dečki, kao dečki…oni su jednostavna bića. Uključe se u radionicu, nešto malo izrade i odu’, smije se Branka ističući kako je najvažniji duh kojim tada odiše cijela kuća. Sve pršti od veselih boja, šarenog cvijeća i maštovitih pisanica. 

Branka je u Dječjem selu poznata kao veliki gurman i odlična kuharica. Stoga i ne čudi što je upravo oko njezinog blagdanskog stola ‘najveća gužva’. 
‘Sa pripremom uskršnjeg stola krećem na Veliki četvrtak. Tih četiri dana već svi u Selu znaju da me ne smiju smetati. Sva jela moraju biti jako ukusna i fina. Pripremam ih po tradicionalnoj, slavonskoj recepturi. Onako kako se to kod nas radilo kada sam bila dijete. Imam tu sreću da moja djeca vole sve jesti. Jedini ‘problem’ je, kada se sva hrana iznesena stol, tko će što jesti’, kroz smijeh pripovijeda Branka i usput nabraja pregršt jela koja se nađu na blagdanskoj trpezi. 

U to vrijeme SOS kuća Malina prepuna je ljudi dobre volje. Pored stalnih stanovnika kuće i prijatelja iz Dječjeg sela, na Uskrs Branku posjećuju danas odrasli i uspješni ljudi koji su odrastali u njezinoj kući. 
‘Ove godine dolazi Mislav sa svoje dvoje djece i suprugom, Dalibor iz Londona i Nena koja ima rođendan baš na Uskrs. Bit će nas puna kuća, jer će doći i dio moje obitelji, nećakinja sa svojom djecom i suprugom. Volimo jako kada nam dođu gosti’, kaže Branka i spominje usput kako ‘netko i treba pojesti svu tu hranu’. 

Tradicija je ono što se u SOS kući Malina poštuje prije svega. Branka kaže da su upravo tradicionalni običaji ono što djeci ostane u sjećanju, ono što vole i što će prenijeti i na svoje obitelji jednoga dana. 
‘Uskrs je uvijek za mene blagdan novog života. Novo proljeće, novo cvijeće, novi počeci, novi mi. Danas se nažalost sve ubrzalo i jako komercijaliziralo. Gotovo sve je podređeno novcu i tehnologiji. No, moja djeca i ja smo jako skromni. Tome nas uči naša vjera, a i ja se trudim to prenijeti na djecu. U našoj kući nitko nije opterećen materijalnim, mi se fokusiramo na osjećaje dobrote, dijeljenja i ljubavi. Smatramo da je za sreću potrebno tako malo. Imamo sve ono što se ne može kupiti novcem. Takav bih život ja svakome poželjela’, zaključuje ova divna duša koja je svoj život posvetila onima kojima je trebaju.
‘Moja su djeca meni najvažnija, a i ja osjećam da sam njima važna’. 

Kroz 30 godina djelovanja SOS Dječje selo u Hrvatskoj stvara brižan dom za svako dijete u potrebi. Osigurava SOS obitelj za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, te im pruža mogućnost za bezbrižno i sretno odrastanje.

Ova divna priča koja stvara nove prilike za djecu u potrebi, ne bi bila moguća bez svesrdne podrške građana, donatora i partnera. Tako danas sa sigurnošću možemo reći da smo partner kakvog svatko može poželjeti. To su prepoznali mnogi partneri pa tako i portal emajstor koji nas je uvrstio u svoj projekt pod nazivom ‘Dobra djela stvaraju heroje’.

Time smo dobili priliku predstaviti svoju misiju, viziju i brojne programe široj zajednici koja prati ovaj divan projekt, te potaknuti ljude velikog srca i tvrtke da podrže naš rad.

Više informacija možete saznati na: Dobra djela stvaraju heroje :: eMajstor.hr.

Hvala od srca na podršci.

U SOS Dječjem selu Lekenik održana je velika premijera stihovanog igrokaza “Lekenički patuljci”, čije su zvijezde bila djeca iz Dječjeg sela. 

Prostorije Društvenog centra Hermann Gmenier obasjale su zvijezde Malog Kazališta Bajki SOS Dječjeg sela Lekenik izvedbom stihovanog igrokaza “Lekenički patuljci”, u režiji Rusmira Agačevića, dugogodišnjeg voditelja dramske radionice Dječjeg sela. Osam djevojčica i dvojica dječaka za svoju fantastičnu izvedbu bili su nagrađeni dugim aplauzom, koji se zasigurno čuo u cijelom Dječjem selu.

Redatelju Rusmiru Agačeviću asistirala je kolegica iz psihoterapeutskog tima Lovorka Grbeša, koja je također bila zadužena za koreografiju, a SOS mama Mirjana Perić Agačević osmislila je kostime za djecu. Ovu veličanstvenu premijeru Dječje selo dugo će još pamtiti i svi su već sad u isčekivanju idućeg nastupa.

Kroz iskrenu priču o životu SOS mame Gordane Horvat otvaramo vam vrata SOS kuće Ljubičica u SOS Dječjem selu Lekenik. Osim što je bila dio prve generacije SOS mama u Hrvatskoj, Gordana je jedna od posljednjih koja još uvijek radi na ovoj poziciji. Njene tadašnje kolegice su s godinama otišle u mirovinu ili pronašle drugo radno mjesto.

U njenoj skrbi je trenutno petero djece, no pošto smo došli u vrijeme njihovog popodnevnog odmora, u kući je vladala tišina, i bili smo pažljivi da tako ostane tijekom našeg razgovora.
Gordana nas je ljubazno ponudila kavom, nakon čega smo se sjeli u njen dnevni boravak i započeli s pitanjima.
 
Kada ste počeli s radom u SOS Dječjem selu?
Prije 30 godina zaposlila sam se na radnom mjestu SOS mame. Bila sam dio prve generacije SOS mama u SOS Dječjem selu Lekenik. Prijavljena sam na toj poziciji od prvog veljače 1993. godine, no moje iskustvo u Selu počinje tri do četiri mjeseca ranije, kad sam se prijavila na natječaj, nakon čeka sam sa svojim kolegicama prošla tromjesečnu edukaciju na Sljemenu.

U ovom trenutku u sobu ulazi sedmogodišnja Marina, koju teta dovodi iz vrtića. Nakon što nas je sve pozdravila, sjeda za stol, vadi bojanku i neprimjetno kreće šarati. Njen brat Davor, koji također živi u ovoj kući, na našu sreću se probudio točno kad smo završili s intervjuom, pošto Davora ne zanima intervju koliko ga zanima pokazati nam sve igračke koje posjeduje.

Koliko ste djece odgojili u svojih 30 godina rada u SOS Dječjem selu?
Uključujući petero djece s kojima sad dijelim dom, ukupno ih je 26. Prvo dijete koje je ikada stiglo u Dječje selo Lekenik, povjereno je meni na skrb te sam s njim i dalje u kontaktu. Razgovaramo svaki tjedan telefonski, o našoj svakodnevici ili o savjetima i izazovima u životu. I druga djeca me nerijetko zovu i zatraže recept nekog jela koje im je bilo drago i kojeg smo kuhali u SOS kući tijekom njihova djetinjstva.

Koja su vaša prva sjećanja iz SOS Dječjeg sela?
Prvi put kad je to sve postalo ‘stvarno’, bilo je kad mi je stiglo prvo dijete. Bio je dečko od 16 mjeseci. Kad je došao, nije još znao ni hodati, no naučio je u svega nekoliko dana. Kroz dva tjedna, kolegica je dobila dva dečka u svoju skrb pa su se počela djeca igrati, te je sve postajalo stvarnije. Jako brzo sam dobila osjećaj kao da sam tamo već 100 godina. Kroz godinu dana se Selo napunilo.
Kad smo prvi put došli, nismo bili u kućama u kojima smo danas – selo se još gradilo, već smo živjeli u iznajmljenoj kući u blizini. No otkad sam ušla u ovu kuću, iz nje se nisam micala. Već 30 godina.

Vidite li kakve sličnosti kod SOS mama koje tek počinju raditi, sa sobom prije 30 godina?
Sličnosti naravno ima, no svi se razlikujemo, što je normalno. Kako se snalaze u počecima ovisi od osobe do osobe, nema pravila. Posebice ako uzmemo u obzir da ovo nije ‘klasičan posao’, već smo tu 24 sata dnevno. To je naš život, posao je jedino na papiru.

Koliko slobodnog vremena, odnosno slobodnih dana imate? Imate li kakav godišnji odmor?
Svaka nam je nedjelja slobodna, plus slobodan dan za svakih 14 radnih dana. Iako je pozicija SOS mama zapravo poziv kojeg živite i radite 24 sata dnevno, mi imamo pravo na svoje slobodne dane, godišnje odmore i bolovanja. Ja ih najčešće spojim u tjedan dana mjesečno i tada posjetim svoju obitelj u rodnom kraju. Ako je lijepo vrijeme, odem u Novalju, gdje imam apartman.

Završili ste pedagošku školu?
Tako je, završila sam Učiteljski fakultet, smjer Predškolski odgoj. Studij sam završila uz ovaj posao – diplomirala sam prije 13 godina. Na slobodne dane sam išla na predavanja i ispite. Već od samog početka studiranja, shvatila sam koliko mi to znanje pomaže u poslu – puno sam bolje razumjela djecu i na koji način funkcioniraju. Ne bih rekla da ne bi ovaj posao mogla raditi bez toga, no svakako je bilo od velike koristi, i meni i djeci.
No i bez fakulteta, ne bih bila zakinuta za to znanje. Svake godine imamo edukacije unutar Sela, vezane za razvoj djece i osnaživanje SOS mama. Nekad se edukacije održavaju izvan Dječjeg sela, no najčešće u našim prostorijama pod vodstvom kolega iz Stručnog tima, pedagoških i socijalnih radnika.. Jako dobro paze na to da znamo što radimo, nijednu se SOS mamu ne ‘baca u vatru’.

Kako vam raspored izgleda kroz dan?
Zaista ovisi. Ujutro budim djecu za školu ili vrtić, pripremam doručak te ih ispratim kad izlaze. Ovisi puno o tome koliko djeca imaju godina, jer ovi stariji imaju školu samo ujutro. Osim toga, kuham ručak, čistim, usisavam, brišem prašinu… standardni kućanski poslovi. Također pomažem djeci oko zadaće, idem u kupovinu, na informacije, i po potrebi s djecom doktoru. U  mjestu Lekenik postoji doktor opće prakse i stomatolog, a za ostalo idemo u Zagreb ili Sisak.

Svaki dan je različit, pa su tako raznolika i jela u našoj kuhinji. Svako dijete ima različito najdraže jelo, stoga se i po tome nerijetko orijentiram.
Iz pozadine se javlja Marina koja nam napominje da ona najviše voli ćufte. 
Eto, Marina najviše voli ćufte. Najstarija najviše voli pastirsku pitu, a najmlađi ćevape, tako da svašta ima na našem jelovniku.

Koja vam je najbolja stvar u ovom poslu, a na što vam se najteže naviknuti?
Najbolja stvar, to jest najbolji osjećaj je kad vas dijete zagrli ili poljubi i kaže da vas voli. To je svakako najbolji osjećaj još od samog početka i to je ono što nas najviše tu drži. Poseban je osjećaj kad djeca prihvate ono što im nudite.
Najveći izazov bude kad dođu djeca s poteškoćama u ponašanju. Odgoj takve djece je znatno teži. Nekad prođe dug period bez da vidite napredak, nakon čega imate osjećaj kao da ste udarili u zid. Takve djece nema puno, no samo jedno znatno utječe na drugu djecu te situaciju u kući. Posao SOS mame je na duge staze i najbitnije je da se nikad ne odustane – kako bi rekla gospođa Jasna, psihoterapeutkinja u radu s djecom i moja dugogodišnja podrška: „Ako nije dobro, nije kraj!”

Kako se nosite s teškom prošlošću djece?
Mi pročitamo sve o djetetu prije nego što dođe, što u većini slučajeva nije lako, no mi ih prihvatimo te im se prilagodimo. Bez obzira na to što je prošlo, dijete je dijete, prihvatimo ga kao dijete i radimo na tome da stekne povjerenje u nas. S vremenom se svi otvore i krenu pričati više te tad vidimo da sve ovo što radimo ima smisla.
Njihove priče je u početku bilo teško slušati jednako kao što je i danas – no svaki dan je novi dan i kakva god da je priča, djetetu priđeš kao da je tvoje. Djeca osjete tko je tu za njih.

Jeste li se susreli sa situacijama koje niste mogli sami riješiti?
Imali smo nekoliko slučajeva kada je pojedinac trebao stručniju medicinsku skrb, te je narušavao dinamiku i svakodnevicu SOS obitelji – u tim situacijama nas to možda preplavi, kad ne znamo što bismo više činili. Nešto bismo napravili, a ništa se ne mijenja. No tad trebamo biti najjači jer nikada ne odustajemo.
U tim situacijama veliku ulogu igraju psihoterapeuti i pedagozi, od kojih je uvijek netko u Selu te su uvijek na raspolaganju. Njihova intervencija zna biti veoma korisna, ne samo zbog njihove stručnosti, već i zato što oni lakše sagledaju situaciju iz drugog kuta – realnost je da mi kao SOS mame, koje smo s tom djecom cijeli dan svaki dan, ne možemo biti toliko objektivne kao oni.

Na što budete najviše ponosni kad su u pitanju djeca koju ste odgojili?
Kad mi kao odrasli kažu da se sjećaju svega što smo radili i što sam im pričala. Jedna cura je došla u kuću nekoliko godina nakon odlaska, odmah otrčala u svoju bivšu sobu, vidjet gdje se potpisala i divila se svojim stvarima koje sam ja sačuvala. Prekrasno je vidjeti da im to sve nešto znači i da imaju pozitivna sjećanja odrastanja ovdje. Jednom svom djetetu sam išla i na svadbu, što je bio nevjerojatan osjećaj.

Zovu li vas djeca mama ili teta? Ili nešto treće?
Najčešće me zovu teta, nikad ih ne bi tražila da me zovu mama. Ta djeca većinom imaju i poznaju svoje biološke roditelje, tako da bi ih tako nešto možda samo zbunilo. Ako je djetetu tako lakše, naravno da me može zvati mama, dapače. No to prepuštamo djecu da odluče, odnosno što god im dođe prirodno. Različito je od djeteta do djeteta, jedno me dijete zvalo Goga. Meni nije bitno kako me zovu, samo da je njima tako lakše i da sam ja tu kad zovu.

Da možete dati savjet samoj sebi prije 30 godina, koji biste si savjet dali?
Savjetovala bih samu sebe da više brinem o sebi. Kad ste tu cijeli dan, lako se dogodi da kroz toliko davanja, zaboravite nešto dati i samoj sebi. Ja sam inače i takva osoba, zato i radim ovaj posao, ali mi je trebalo vremena da to osvijestim i krenem raditi na tome. Rekla bi samoj sebi da se više trudim izboriti za sebe. Sa šestero djece u kući, svatko vas nešto treba i traži, nemate toliko vremena za sebe, a to je potrebno svakome.
Kad sam se prijavila za ovaj posao, nisam znala o kakvom je poslu riječ, jer u Hrvatskoj ta pozicija još nije postojala. Jedino sam shvatila da nije standardno radno vrijeme jer su spominjali život sa djecom.
Ni ne razmišljam koliko sam tu. Oduvijek sam htjela raditi s djecom, stoga nikada ni ne razmišljam što bi bilo, kad bi bilo. Sve se nekako posložilo kako je trebalo.

Kao da su znali da naš razgovor s Gordanom završava, s gornjeg kata začujemo dječje glasove. Odmor je gotov. Gordana odlazi po njih, nakon čega se svi skupa spuštaju u dnevni boravak. Najmlađi, trogodišnji Davor, stisnut je u naručju SOS mame.

Nakon što se se okrijepili užinom, kreće prava zabava. Dva dječaka vade albume sa sličicama nogometaša, nakon čega je neizbježno slijedilo igranje nogometa u dvorištu, dok Marina i Davor na terasi zajedno sa najstarijom ukućankom Gitom vade tricikle i romobile. Gita ih u duhu najstarije sestre nadgleda i pomaže im, no i ona nam je s vremenom pokazala svoje vještine u odbojci i naučila nas pravilan gornji i donji servis preko ograde terase.

Vrijeme u posjeti SOS obitelji mame Gordane proletjelo je u hipu. Uz ugodan razgovor, zabavnu dječju igru i puno emocija s osmijesima na licima opraštamo se od ove vesele ekipe. Iskreno, jedva ih čekamo ponovno posjetiti.

Unutrašnjost Društvenog centra i SOS kuće Ruža u Lekeniku poprimili su nove nijanse i to sve zahvaljujući volonterima OTP banke, koji već drugi put u šest mjeseci svojim radom i donacijama pomažu SOS Dječjim selima.

Početkom studenog 2022. godine, SOS Dječje selo u Ladimirevcima ugostilo je volontere iz OTP banke. Pet mjeseci kasnije, ista skupina posjetila je i SOS Dječje selo Lekenik. Vrijedna i vesela ekipa vrlo je pedantno odradila  posao bojanja zidova u SOS Društvenom centru Hermann Gmeiner i SOS kući Ruža.

Na zadatak je stiglo 70-ak volontera OTP banke iz Splita, Zadra, Varaždina i Zagreba. Nakon kratke jutarnje kave, dragi gosti podijelili su se u ekipe i krenuli na posao. Zahvaljujući dobroj volji i još boljoj organizaciji, obje su ekipe brzo i učinkovito prostorijama Dječjeg sela dale novo ruho. Njihova odlična energija i motiviranost nagrađeni su gulašom koji se krčkao od ranih jutarnjih sati.

Veliko hvala volonterskom timu OTP banke na njihovom trudu i donacijama koje su donijeli za djecu.

SOS Dječje selo Lekenik posjetili su dekan prof. dr. sc. Ivan Koprić i prodekan doc. dr. sc. Mario Krešić sa zagrebačkog Pravnog fakulteta. Srdačno su ih dočekale nacionalna direktorica Udruge Višnja Tuškan-Krupić i voditeljica stručnog tima za razvoj djece SOS Dječjeg sela Lekenik, Dina Koren.

U svom obilasku Dječjeg sela, dekan i prodekan imali su priliku obići SOS Društveni centar,  razgovarati sa SOS mamom Silvanom Vidoš, te upoznati male stanovnike jedne vesele SOS obitelji. Tom prigodom djecu su obradovali slatkišima koje su prikupili djelatnici Pravnog fakulteta.

Hvala im od srca na ovoj lijepoj posjeti i malom slatkom iznenađenju. Veselimo se ponovnom susretu.