Kada je bila mlađa Daliborka je vjerovala da će je cijeli život pratiti nesreća. Bila je sasvim malo dijete kad je njezina obitelj, bježeći pred ratom, stigla u Hrvatsku iz Bosne i Hercegovine. Nedugo zatim, Daliborkin otac je umro, a ona je u dobi od dvanaest godina preuzela brigu za bolesnu majku, mlađeg brata i sestru.
Živjeli su u kućici bez grijanja i tekuće vode. Unatoč golemim izazovima s kojima se suočavala, Daliborka nikad nije odustala od školovanja. Svaki dan nakon škole žurila je kući kuhati za brata, sestru i bolesnu mamu, a svaka dva dana donosila je vodu od susjeda koji je živio kilometar dalje. Nakon majčine smrti Daliborka, Daniela i Dalibor ostali su sami. Pružila im se prilika djetinjstvo nastaviti u novoj obitelji SOS mame Marice, u SOS Dječjem selu Lekenik.
Daliborka je uvijek vjerovala da će je školovanje i trud izvesti na pravi put i bila je u pravu. Zahvaljujući svojoj marljivosti i ambicioznosti dobila je stipendiju za studij ekonomije i upravljanja, a 2010. godine uvrstili su je među trideset najboljih studenata u Hrvatskoj. Ipak, svojim najvećim uspjehom Daliborka smatra to što je u dobi od osamnaest godina postala zakonska skrbnica svoga brata i sestre. Ona je najmlađa osoba u povijesti Hrvatske kojoj je povjerena ta odgovornost.
Danas, ova uspješna 34-godišnjakinja vodi sretan obiteljski život u Španjolskoj.
Kada, danas s odmakom, pomisliš na svoje djetinjstvo kakvi te osjećaji obuzmu?
Ponekad se pitam kako smo to sve uspjeli prebroditi. Moram priznati da je još uvijek teško. Prošlo je toliko vremena, ali bol ostaje. No koliko god bilo teško, zahvalna sam, jer sam sada snažna osoba. Znam cijeniti što je bitno u životu, a što ne.
Rano si izgubila roditelje, koliko ti nedostaju u životu, sada kada si majka i imaš svoju obitelj?
Roditelji uvijek nedostaju. Nekad više, a nekad manje, ali ta praznina je uvijek tu. Najteže je kad želiš podijeliti neki sretan trenutak, a njih nema. U tom trenutku uzdahnem i mislim da ipak sve vide, negdje gore. Kada sam postala majka, mama mi je jako nedostajala. Toliko sam je trebala u tom trenutku da se pobrine za mene i za svog unuka. Mama je mama, za cijeli život i sada tek shvaćam pravo značenje te riječi.
Tvoja SOS mama Marica uvijek se rado prisjeća tebe kao djevojčice. Kaže da si kao 12-godišnjakinja, po dolasku u Selo bila pomalo uplašena, ali jako odgovorna i zaštitnički nastrojena prema bratu Daliboru i sestri Danieli. Kakve tebe emocije vežu uz dolazak u Dječje selo?
Dan kada smo došli u SOS Dječje selo je duboko urezano u moje sjećanje. Bilo je to jednog ljetnog dana. U sjećanju mi je ostalo da nam je socijalna radnica govorila da imamo sreće što idemo tamo i da će nam biti lijepo. Isto tako osjećali smo se čak i “priveligirano”, jer su nam rekli da je gotovo nemoguće da troje djece smjeste zajedno u isti dom. Mislim da smo plakali neprestano prva tri dana i nismo se razdvajali jedno od drugog. SOS mama Marica je tu odradila herojski posao. Kada se samo sjetim koliko je strpljena i ljubavi imala. A nije nas ni poznavala. Sa svojom smirenošću i ljubavi dotaknula je naša srca.. Teško je vjerovati nekome koga si tek upoznao, ali ona je imala nešto u sebi. Dosta brzo smo se prilagodili životu u Selu. Tamo smo bili svi jednaki. Svatko dijete je imalo neku tužnu priču iza sebe, ali to nije bilo bitno. Osjetila sam da pripadam tamo i da me razumiju.
Oduvijek si brinula za brata i sestru, te nakon majčine smrti imala si prirodnu potrebu zauzeti njezinu ulogu. Koliko je bilo teško tako brzo odrasti?
Odrasteš preko noći. Kao najstarija sestra preuzela sam ulogu mame, jer sam znala da je to moja dužnost. Naravno da je bilo teško, ali sam znala zašto to radim. Ponekad mi dođe osjećaj da nisam iskusila neke stvari kao ostali vršnjaci, ali kada vidim da su brat i sestra danas uspješne osobe sa dobrim karijerama i u sretnim vezama, nije mi žao niti malo.
Smatraš li da su te upravo takve teške situacije u životu izgradile u čvrstu i osobu kakva si danas?
Sve te teške situacije su me izgradile u osobu koju sam sada. Uvijek se sjetim jednog citata: ‘mirno more nikad nije izgradilo dobrog mornara’. Tako i ja gledam svoj život unatrag. No koliko god bila sada snažna i snalažljiva u bilo kojoj situaciji, ponekad sam umorna od tolike borbe i želim da se netko za promjenu brine za mene. I tu, na sreću, uskače moj partner. Kada mi bude teško on je tu da mi da vjetar u leđa.
Tvog matični odgajatelj iz SOS Zajednice mladih, Dražen Virag uvijek često spominje da tebe krasi ‘zarazni optimizam’. Kako bi ti sebe opisala?
Odgajatelj Dražen je stvarno posebna osoba. On je moj „zamjenski“ tata. Osoba koja me toliko znala nasmijati. Često ga se sjetim i svega što smo prošli zajedno. On je osoba koja ima zarazni optimizam. Nema ništa na ovome svijetu sto on ne može ostvariti. Kada se nešto čini nemoguće, on i tada nađe načina. Ja se ipak ne bi nazvala tako, ali drago mi je da me on tako vidi.
Prati te zaista romantična priča oko upoznavanja partnera s kojim danas dijeliš život. Možeš li nam je ispričati?
Da, moj partner i ja imamo zbilja romantičnu priču oko upoznavanja. Upoznali smo se na vjenčanju naših najboljih prijatelja. On je bio kum, a ja kuma. I tako je to krenulo. Kako je on iz Španjolske putovali smo svaki mjesec kako bismo se vidjeli. Sve dok nismo odlučili da živimo zajedno i da je to to.
Jesi li se premišljala oko preseljenje u Španjolsku ili si odmah znala da je on taj pravi?
Oboje smo se jako zaljubili i evo već smo pet godina zajedno i imamo prekrasnog sina. Odlučili smo se za život u Španjolskoj, jer se meni bilo lakše prilagoditi, nego njemu u Hrvatskoj. Često se zna šaliti da hrvatska djeca moraju biti jako pametna kada uspiju naučiti hrvatski jezik koji je jako težak. Živimo na sjeveru Španjolske, u gradu Burgosu koji je vjerojatno najhladniji grad u Španjolskoj. Život u Španjolskoj je stvarno zanimljiv. ‘Fiesta’ i ‘siesta’ se shvaćaju jako ozbiljno. Također, kako Španjolci uvijek dobivaju jedno prezime od oca i drugo od majke i to je za cijeli život, često me pitaju zašto imam samo jedno prezime. Ponekad u nekim dokumentima mi nadodaju drugo prezime, pa sam tako ‘Daliborka Matanović Matanović’. Vjerovatno i Luka Modrić ima isti problem u Španjolskoj, ha, ha, ha.
Prije godinu dana postala si majka? Kakav je bio osjećaj upoznati svog malenog princa?
Prije godinu dana postala sam majka. Maleni se požurio i sve nas iznenadio mjesec dana prije termina. Isprva mi je to bio veliki šok, jer su ga u rodilištu odveli odmah u inkubator i nisam bila sa njim. Ali sve smo to brzo nadoknadili. Maleni se zove Enzo. U ožujku je proslavio prvi rođendan i sada je jako živahan. Ne miruje ni sekunde. Najdraže igračke su mu lonci i poklopci. Tek je sa godinu dana počeo lijepo spavati, tako da sada i ja mogu konačno malo odmoriti. On je sada cijeli moj svijet.
Koliko te majčinstvo promijenilo? Da li još više cijeniš odrastanje u obitelji sada kada si majka? Što za tebe znači obitelj?
Majčinstvo me nije toliko promijenilo, jer sam u toj ulozi od 12-te godine. Stvarno uživamo zajedno i želim mu prenijeti temeljne vrijednosti koje su bitne za život. Ali često me je strah, jer ne želim da se povijest ponovi. Ne želim da on prolazi ono što sam ja. Stvarno želim da ima bezbrižno djetinjstvo. Uvijek mi te misli prolaze glavom, što ako se meni nešto dogodi. To su strahovi kojih se teško riješiti i mislim da nikad neće proći.
Kako izgleda tvoj radni tjedan, stižeš li sve uskladiti, radne i majčinske obveze?
Radim u jednoj tvrtki koja ima benzinske postaje u Španjolskoj na poziciji ‘Key Account Managera’. Zbog mog iskustva i poznavanja stranih jezika zadužena sam za upravljanje ključnim klijentima tvrtke. Jako sam zadovoljna sa poslom kojeg radim. Kako živimo u malom gradiću, život je puno mirniji nego u Zagrebu i uglavnom uspijevam uskladiti sve obaveze.
Slaviš li danas Uskrs u krugu svoje obitelji? Koliko je on sličan onome u tvom djetinjstvu? Postoje li neke tradicije koje si preuzela od SOS mame?
Uskrs u Španjolskoj je u potpunosti drugačiji nego u Hrvatskoj. U mojoj španjolskoj obitelji slavi se Uskrs prema hrvatskim običajima, koji su puno zanimljiviji i uključuju puno više hrane. Šunkicu je jako teško pronaći, tako da se snalazimo sa drugim proizvodima. Mom partneru Matiju se jako sviđa hrvatski običaj „tucanja“ sa jajima. Jedva čekam da Enzo postane svjestan Uskrsa i da jednog dana dijeli hrvatske običaje sa svojim prijateljima. Mislim da mi je Uskrs najdraži blagdan. Uvijek se sjetim Uskršnjeg jutra iz Dječjeg sela. SOS mama je bila vrsna kuharica, neke njezine recepte još uvijek čuvam. Razmjenjivali bi pisanice sa drugom djecom iz SOS kuća i igrali bi se svi zajedno. Išli bi na livadu i brali cvijeće za SOS mamu. Sa nostalgijom se sjećam tih dana.
Tko ti najviše nedostaje u Španjolskoj? Koliko često posjećujete Hrvatsku?
Nedostaje mi jako puno toga iz Hrvatske. Prvenstveno obitelj i prijatelji. Dolazimo barem dva puta godišnje, ali brat i sestra često znaju doći u Španjolsku. Isto tako više puta godišnje stižu paketi iz Hrvatske sa našim proizvodima. Nažalost u Burgosu nema puno Hrvata, ponekad sretnem nekoga u prolazu. Voljela bih imati nekoga ovdje za druženje.
