Darya iz Ukrajine: Želim da svi znaju da smo u paklu

Darya Kasyanova pet i pol’ godina radi kao programska direktorica SOS Dječjih sela Ukrajina, pružajući podršku djeci bez roditeljske skrbi i štiteći njihova prava. Osim što radi na terenu u Ukrajini usred rata nastojeći zaštititi djecu i obitelji, ona je i majka koja pokušava brinuti o vlastitoj obitelji.

Darya govori o mučnoj situaciji u Ukrajini i nastojanjima da se što više djece evakuira.

Kako ste se pripremili za trenutnu situaciju?

Kroz vrlo sličnu situaciju prošla sam 2014. godine kada je počeo rat u Donbasu. Tada sam radila za jednu drugu organizaciju u Donjecku. Tijekom 2014. i 2015. godine uspjeli smo na vrijeme preseliti sve udomiteljske obitelji i djecu koja su bila u domovima. Kada je postalo očito da je zemlja suočena s ratom, još u prosincu prošle godine, krenuli smo u aktivnu komunikaciju s Vladom tražeći pripremne korake. No, iskustvo iz 2014. i 2015. nije se smatralo relevantnim. Rat je počeo iznenada i sve se brzo promijenilo. Mnogi ljudi su mi se počeli javljati jer su znali za moje dosadašnje iskustvo pomaganja pri preseljenju djece. Žalosno je što unatoč naporima SOS Dječjih sela i drugih dionika, uključujući ukrajinsku mrežu za prava djeteta, pripremni koraci za evakuaciju djece nisu poduzeti na vrijeme. Mapirali smo sve službe za brigu o djeci u devet regija za koje smatramo da su rizične zone u slučaju sukoba. Kartiranje nam je dalo podatke o broju djece koja žive u udomiteljskim obiteljima, te djece u ustanovama za smještaj. Devet regija odabrano je na temelju kriterija koje smo smatrali relevantnim, kao što je, na primjer, granica s Rusijom. Malo smo pogriješili jer se pokazalo da je zapravo deset regija trenutno rizične zone. Ove mapirane podatke podijelili smo s UNICEF-om, sa svim ključnim dionicima i tijelima iz Ministarstva za socijalna pitanja. Nažalost, nije bilo dovoljno vremena za nas jer smo informaciju podijelili u ponedjeljak, a rat je počeo u četvrtak ujutro. Da smo imali malo više vremena, mogli su se napraviti neki koraci na temelju informacija koje smo prikupili.

Koliko djece živi u regijama koje su trenutno rizične zone?

Broj djece koja se trenutno nalazi u rizičnim zonama je oko 4 milijuna. Unutar ovih regija, oko 1,5 milijuna djece živi u žarištima, što znači gradovima i mjestima koji su trenutno blokirani, poput Irpina, Mariupola, Bucha, Hostomela, Stanytsia Luhanske, Sievierodonetsk, Starobilsk, Popasna i drugih.

Neke rezidencijalne ustanove iz Luganske i Donjecke regije uspjele su evakuirati djecu u zapadnu Ukrajinu. Trenutno postoje veliki problemi s evakuacijom djece u regijama Zaporožje, Harkov, Nikolajev, Sumy, Herson, Žitomir, Černihiv. Ne postoji točna statistika jer se svaki dan pojavljuju nove žarišne točke. Stalno pratimo stanje djece u tamošnjim domovima. Samo u subotu uspjeli smo izvesti oko 150 djece od 0 do tri godine iz četiri doma u Harkovu. Osoblje nije htjelo otići, a evakuacija djece bez njih je nezakonita. Tri dana smo ih nagovarali i na kraju uspjeli. Ljudi na terenu koji podržavaju evakuacije riskiraju vlastite živote jer se evakuacija iz rizičnih zona često događa tijekom pucnjave. Bilo je slučajeva da je pucnjava počela točno u trenutku evakuacije. Morate birati između rizika. S jedne strane, riskirate biti izolirani u gradu ili gradu koji je potpuno blokiran i ostavljen bez struje, bez pristupa lijekovima, bez grijanja. S druge strane, riskirate evakuaciju znajući da bi pucnjava mogla početi i da iz nje možda nećete izaći živi. Znamo za dom u kojem živi oko 50 djece u Vorzelu, u blizini Kijeva, koji je bio izoliran pet dana. Nitko ne zna što se tamo događa. Nitko nema pristup. Prije smo imali kontakt s volonterima i ravnateljicom doma, ali sada kontakt bilo koje vrste nije moguć. Nemaju telefonsku vezu, a fizički pristup je blokiran.

Kako im možete pomoći?

Napisala sam pismo Komitetu UN-a za prava djeteta s pitanjem o otvaranju humanitarnog koridora. To su omogućili naši kolege zastupnici. Pokucali su na sva vrata da o ovoj temi raspravlja UN-ov Odbor za prava djeteta. U toku su pregovori o humanitarnim koridorima između ukrajinske vlade i Ruske Federacije. Neformalno postoji dogovor da postoje hodnici, ali u praksi oni ne funkcioniraju. Bilo je pokušaja humadora iz Mariupolja i nitko nije uspio izaći. Ruske snage otvaraju vatru prema autobusima punima ljudi. Sve se ovo događa pod vatrom. Humanitarnog koridora, zapravo, nema. Dakle, ljudi odlaze sami noseći sa sobom samo ono što mogu ponijeti. Ukrajinski vojnici im pomažu u nošenju djece ili žena ili onih koji se ne mogu kretati. U nedjelju je tijekom takve evakuacije u Irpinu poginula obitelj s dvoje djece. Spremali su se prijeći most, gdje su ukrajinski vojnici pomagali narodu. U tom trenutku počela je pucnjava. Dvoje djece je ubijeno. Tako ide evakuacija.

Kakva je situacija u mjestima i gradovima koji su blokirani?

Postoji rizik od smrti ne samo od metaka, već i od gladi i hladnoće. Upravo zato moramo hitno imati funkcionalne humanitarne koridore. Ljudi se skrivaju u hladnim podrumima. Tu su podrumi sa stotinama djece. U podrumu gdje sam ja bila, imali smo malo vode i kruha. Sada, ne možete kupiti ništa. Trgovine više ne rade u mjestima i gradovima koji su blokirani. Hrana je problem. Nema grijanja, a temperatura je u noći bila -8 stupnjeva. U blokiranim mjestima nema struje, ljudi ne mogu puniti telefone. Ne mogu više koristiti generatore jer nema goriva za njihovo pokretanje. Među ljudima u podrumima ima mnogo beba. Majke ih ne mogu dojiti jer su mnoge počele gubiti mlijeko. Ne mogu im dati formulu za bebe jer nije dostupna. To znači da je mnoga djeca u ozbiljnom riziku da umru od gladi.

Kako su vaša djeca?

Imam dvije kćeri. Starija ima 19 godina i već je bila u ovakvoj situaciji kada je imala jedanaest godina i morali smo napustiti svoj dom u Donjecku. Za nju je ponovni rat ogromna tragedija. Zbog nje nismo napuštali svoj dom u Irpinu do prije dva dana. Bila je kategorički protiv odlaska. Rekla je: ‘Ne želim ponovo izgubiti svoj dom, ne želim izgubiti svoj dom po drugi put’.  Moja mlađa kćer ima dvije godine i osam mjeseci. Smišljali smo joj bajke da kaže da je zvuk bombi grmljavina. Jučer kad smo se vozili u zapadnu Ukrajinu, kad god bi čula buku, pitala bi: ‘Kakva je to buka? Ovo je pucanje, zar ne?’. Potresno je znati da, iako imam dvije kćeri s razlikom u godinama od 17 godina, obje su već proživjele rat.

Razmišljate li o evakuaciji u inozemstvo?

Dobivam mnogo ponuda da se preselim na sigurnije mjesto i jako sam zahvalna na tome. Trenutno ostajemo ovdje (u zapadnoj Ukrajini). Moj muž neko vrijeme nije bio kod kuće, a vratio se da nas spasi iz Irpina. Sada je moja mlađa kćer toliko vezana za svog oca da se ne želi odmaknuti ni korak od njega. Noću se budi i pita: ‘Gdje je moj tata?’. Moj muž ne može napustiti Ukrajinu jer muškarci ne smiju otići. Zajedno smo i želimo ostati zajedno što je duže moguće. Vrlo je teško predvidjeti situaciju. Ako vidimo da ni ovdje više neće biti sigurno, onda ćemo tražiti sigurnije mjesto. Dokle god mogu ostati ovdje, nastavit ću s radom u SOS Dječjim selima. Učinit ću sve što je moguće.

Što planiraju SOS Dječja sela Ukrajina?

Moramo se usredotočiti na humanitarno djelovanje u područjima gdje ima najviše raseljenih osoba iz najugroženijih regija Ukrajine. Nastavit ćemo koordinirati preseljenje udomiteljskih obitelji na sigurnija mjesta. Jedan od naših najvećih zadataka je podrška našem osoblju. Moramo im pomoći da se emocionalno stabiliziraju. Potrebna im je psihološka podrška kako bi mogli nastaviti raditi. Inače ćemo ih izgubiti. Timovi Olene Kripak, programske direktorice Kijevske regije, i Ljudmile Kharčenko, programske direktorice regije Lugansk, obavili su ogroman posao. Uložili su mnogo truda kako bi udomiteljske obitelji, koje podržavaju SOS Dječja sela, uvjerili da se presele prije početka rata. Sada je vrijeme da svoju podršku usmjerimo na naše osoblje kako bi mogli nastaviti s radom.

Mnogi vas opisuju kao heroja…

Ne mislim da sam heroj. Mislim da se žene, u uvjetima stresa ili šoka, ne raspadaju. Barem je to moja karakteristika. Nisam se raspala, pribrala sam se i fokusirala. To je moj način samozaštite i svjesna sam toga. Okupirala sam se poslom. Pokušala sam analizirati što se sve može učiniti. To pomaže da ne poludite u ovoj situaciji. Imam i svoju privatnu tragediju jer sam dvaput izgubila dom. Situacija je vrlo neizvjesna. Ako razmišljate o ovoj neizvjesnosti, možda ćete stvarno izgubiti razum. Pokušavam se fokusirati na ono što mogu učiniti. I moji kolege su isti. Svi razmišljamo kako pomoći djeci, a kako kolegama u ovoj situaciji. Nema smisla paničariti, to ne pomaže. Strašni događaji koji se godinama događaju u Ukrajini su nas nekako pripremili na sve to. Nama koji radimo u području skrbi za djecu ne trebaju motivatori. Misija SOS Dječjih sela poklapa se s našom osobnom misijom. Nedavno smo u  našem timu pričali kako smo sretni što nam se osobna i profesionalna misija poklapaju. Pokušavamo spasiti obitelji i sretni smo što to uspijeva. Također jasno razumijemo da neće uskoro biti bolje. Bit će to jako izazovna situacija za ljude, za odrasle, za naše osoblje, a prije svega za djecu. Posljedice ovog rata mogu trajati i desetljeće, svjesni smo toga.

Imate li kakvu poruku kolegama iz SOS Dječjih sela diljem svijeta?

Hvala svima koji stoje uz Ukrajinu i izražavaju solidarnost. Hvala ljudima koji pomažu i podržavaju. Djeca i obitelji Ukrajine trebaju vašu pomoć i podršku. Želim da svi znaju da je ovo što se događa ovdje u Ukrajini, u Europi, pakao pakla. Želim da svi znaju da smo u paklu.