Glasnik jesen 2019.

“Hvala vam na pomoći koju nam pružate kako bismo djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi osigurali djetinjstvo”.

Dragi prijatelji,

s krajem ljeta u SOS Dječjim selima zbivaju se dva velika i uzbudljiva početka. Jedan je vezan za prvašiće koji nakon dugih priprema i iščekivanja kreću u prvi razred osnovne škole. Kao i u svakoj obitelji, i kod nas vlada veliko uzbuđenje, od nabave školske torbe, knjiga do prvog odlaska u školu. Drugi je vezan za upise u srednju školu, kada djeca iz SOS Dječjeg sela prelaze u SOS Zajednicu mladih. Velik je to korak jer postaju odrasliji, odgovorniji i zreliji. No ritam odrastanja ostaje isti, i nadalje su to odlasci i dolasci, učenje povjerenju, život s braćom i sestrama, prijateljima, kućnim ljubimcima. Za sve njih aktivnosti su mnogobrojne – od dramske grupe, robotičara, poslijepodnevnih šetnji, treninga i snalaženja u životu grada. Sve to, kada se zbroji u životnoj jednadžbi, trebalo bi rezultirati samostalnošću i prihvaćanjem života. Mogli bismo ovdje isticati pojedinačne primjere ili se baviti statistikom. Nikada ne želimo olako zaključivati. Puno sam puta na ovim stranicama rekla da je život maraton: maraton odrastanja koji prolazimo zajedno. Ako netko s vama živi od svojih prvih mjeseci života pa do punoljetnosti, ako ste s njim prošli sve što život nosi, naše je iskustvo da on postaje dio vas. Brojne su takve priče u kojima djeca i mladi, braća i sestre odrastaju, nalaze prijatelje, završavaju škole i uključuju se u svijet odraslih. Sve to ide pomalo neprimjetno, daleko od svjetala pozornice. Svi mi koji s njima živimo znamo da oni ulažu puno truda kako bi se uklopili u svakodnevni život i prihvatili ga. Pomozimo im da u tome uspiju! Proteklo nas je razdoblje mnoštvom događaja samo učvrstilo u saznanju da su djeca još uvijek ugrožena skupina društva. Zato ćemo učiniti sve da ih zaštitimo i omogućimo im miran i siguran dom. Diljem svijeta, između ostalog, djeca su ugrožena mnoštvom ratova koji iz godine u godinu povećavaju broj raseljenih i izbjeglica. Možemo li uopće zamisliti kako je biti dijete roditelja izbjeglica ili dijete žrtva rata? Dragi prijatelji, hvala vam na pomoći koju nam pružate kako bismo djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi osigurali djetinjstvo.

S osobitim poštovanjem,

prof. dr. sc. Mariza Katavić
predsjednica Udruge SOS Dječje selo Hrvatska

Proslavili smo 26. rođendan SOS Dječjeg sela Lekenik uz divan program u našemu SOS Društvenom centru Hermann Gmeiner, a poseban gost iznenađenja bio je pjevač Damir Kedžo. Posebna nam je čast bila ugostiti i članove Kluba prijatelja.

Martin je osamnaestogodišnjak odrastao u SOS Dječjem selu Lekenik, a po upisu u srednju školu život je nastavio u Zajednici mladih u Velikoj Gorici. Nakon završene Srednje strukovne škole Velika Gorica, gdje je pohađao smjer instalater kućnih instalacija, upisao je šestomjesečni tečaj za zavarivača. „Shvatio sam da ću se bolje snaći i veće su mi šanse za zaposlenje ako završim taj tečaj“, započinje Martin. Ono što Martina očekuje kad završi tečaj, jest početak samostalnog života. U završnoj godini Martinova srednjoškolskog obrazovanja, s Martinom je intenzivno počeo raditi i Bojan Krsnik, u SOS Dječjem selu Hrvatska zadužen za pripremu mladih za izlazak iz skrbi. Tako su njih dvojica već prošli upoznavanje s financijama, traženjem stana i slično. „Znao sam neke stvari o računima, ali ne previše. S Bojanom sam napravio tablicu izračuna mjesečnih izdataka. Tamo smo upisali eventualna mjesečna primanja i kad je potrebno za što odvajati. Tad sam shvatio da je najbitnije platiti najprije račune, a ostatak novca rasporediti za život“, zaključuje Martin. Zajedno su prošli i potražnju stana. „Najprije je Bojan nazvao stanodavce, a onda kad sam čuo njega, probao sam i ja. Prvi put mi je stvarno bilo neugodno nazvati. Otišli smo pogledati stan pa sam vidio i kako to izgleda, što treba pitati i slično“, prepričava nam. Bojan pojašnjava kako je Martin trebao razgovarati i s majstorima iz svoje struke
da bi dobio informacije na koji način su oni tražili poslove, koliko su zadovoljni, koliko su poslova promijenili. „I koja im je bila početna plaća“ – nadovezuje se Martin. „Ovo je bilo bitno da zna što ga očekuje u struci“, govori Bojan. Taj uhodani tim zajedno je obišao i nekoliko trgovačkih lanaca gdje su uspoređivali popuste i cijene. Martin nakon toga treba grupirati proizvode i na temelju obilazaka saznati koja je trgovina jeftinija za higijenske potrepštine, koja za voće i povrće, koja za mesne prerađevine… „Poanta tih obilazaka je uštedjeti“, pojašnjava Martin. Na pitanje što mu je od svega bilo najzanimljivije, Martin u dahu odgovara: „Definitivno razgledanje stana. Mislio sam da se dođe pogledati prostor, i to je to. Nije mi padalo na pamet pogledati kućanske aparate i slično. Uz Bojana sam čak naučio da i pipe treba pregledati. Opreza nikad dosta, sad me nitko ne može zafrknuti“, veselo će Martin.