Grozdana Poljak posvetila je 25 godina svog života brizi i odgoju djece radeći kao SOS mama u SOS Dječjem selu Ladimirevci. Posljednje dvije godine radi na poziciji SOS predstavnice za prikupljanje donacija. Ovaj posao Grozdana smatra gotovo jednako plemenitim kao i poziv SOS mame. Nakon odlaska u zasluženu mirovinu, osjećala je da i dalje želi pridonositi stvaranju sretnog i bezbrižnog djetinjstva. Sa svojim dugogodišnjim iskustvom i jedinstvenim pogledom na obiteljski tip skrbi, postala je vrijedan član tima na terenu.
Možete li se prisjetiti svog prvog radnog dana kao SOS mama?
Moj prvi radni dan kao SOS mama obilježilo je jedno veliko uzbuđenje. U tom periodu bila sam na prekretnici, željela sam promjenu u životu. Pri prvom posjetu SOS Dječjem selu Lekenik i susretu sa djecom, osjetila sam da je to pravi posao za mene i ono što mi treba. U SOS Dječje selo Ladimirevci stigla sam kao prva SOS mama i tu sam ostala četvrt stoljeća.
Kako je izgledao vaš prvi radni dan kao SOS predstavnica? Kako je uopće došlo do te odluke?
Cijeli moj životni put obilježen je promjenama. Nakon što sam otišla u mirovinu, mislila sam da ću u tom razdoblju pronaći mir. Međutim, shvatila sam da mi život bez obaveza i odgovornosti ne odgovara. Drugim riječima, taj mir je u meni stvarao nemir. Odlučila sam da mi je potrebna promjena. Javila sam se kolegama iz SOS Dječjeg sela i rekla da ponovno želim raditi za dobrobit djece.
Ponuđena mi je pozicija SOS predstavnice koju nisam imala razloga odbiti. Iako se do tad nikad prije nisam našla u toj ulozi, željela sam pokušati. Vrlo brzo se ispostavilo, pa čak i tijekom mog prvog radnog dana, da će mi moje iskustvo kao SOS mama uvelike pomoći u radu s ljudima.
Je li moguće usporediti te dvije pozicije?
I da i ne. Glavni cilj je uvijek isti: rad za dobrobit potrebite djece. Međutim, posao SOS predstavnika donio mi je jednu novu dinamiku. Stalno sam na terenu, svakodnevno sam u komunikaciji sa različitim ljudima i na novim lokacijama. Poklopilo mi se da mogu balansirati i svoj privatni život i poslovni, zaista mi je lijepo. Ovakav tempo mi odgovara i pronašla sam se i na ovoj poziciji.
Kao SOS mama imala sam taj trenutak zbližavanja sa djecom i ostvarivanja duboke povezanosti. Funkcionirali smo kao obitelj i to je posao koji sam radila 0-24. Mogla bih reći da posao SOS mame sa sobom donosi jednu statičnost u vidu da ste vezani za svoju SOS obitelj, kuću i SOS Dječje selo u kojem živite.
Kako ste se nosili sa jednom takvom velikom promjenom? Ipak ste dugi niz godina živjeli život SOS mame u SOS Dječjem selu.
Iako sam tražila tu promjenu i radovala se tome što ću započeti jedno novo poglavlje u svom životu, bila sam i nervozna jer nisam znala kako ću se snaći u novoj ulozi. Ono što mi je tu promjenu dodatno olakšalo jesu drugi kolege koji su me jako dobro prihvatili. Njima također pričam svoju priču kako bi što više dobili uvid u takav način života, uz sve ostale informacije koje imaju. Redovno komuniciramo i stvarno su mi od velike pomoći.
Što biste izdvojili kao najveći izazov u današnjem poslu SOS predstavnice?
Biti SOS predstavnik za mene je jedna posve nova i drugačija priča. Primijetila sam da mi svakodnevna komunikacija sa novim ljudima ne predstavlja problem i da uživam u tome. Budući da upoznajem mnoge ljude, najveći izazov je prenijeti informacije i tu emociju ljudima koji su možda skeptični na prvu. Na terenu doživljavamo i uspone i padove. Bitno je ne doživljavati te padove kao nešto osobno, već se fokusirati na sve ono pozitivno i na cilj koji imamo. Treba ići dalje, gledati naprijed.
Kako ljudi reagiraju na to kada saznaju da ste dugi niz godina bili SOS mama i kada im možete prenijeti informacije iz prve ruke?
Većina ljudi pozitivno reagira na mene i na moju priču, zastanu i pažljivo poslušaju jer vidim da ih zanima. Naravno, znaju biti i skeptični pa im ispričam cijelu priču o našem radu zato što sam ja živjela taj život. Smatram se jednim od primjera takvog života i životnog poziva te tu ljudi jako pozitivno reagiraju. Kad im kažem da sam bila u toj ulozi 25 godina i da sam na noge podigla 23 djece, nerijetko ih obuzmu emocije. Toj djeci ja sam i dan danas mama, iako mnogi od njih imaju i svoju djecu. Moje dugogodišnje iskustvo uvelike mi pomaže raditi i ovaj posao. Svjedočim svemu tome što prenosim ljudima, iz prve ruke dajem do znanja čime se bavimo.
Budući da imate jedan vrlo unikatan pogled na obje pozicije, što mislite koje bi osobine trebala imati osoba koja dolazi raditi kao SOS predstavnik?
Osoba treba biti autentična, smatram da je to ono najbitnije. Kada je osoba iskrena, autentična i pozitivna, ta emocija se vrlo brzo vidi. Ljudi su jako senzibilni i mogu se poistovjetiti s nekim elementima naših priča i onda vrlo rado pristaju pomoći i doniraju, bez obzira na to u kojoj financijskoj situaciji se oni sami nalaze. Bitno je moći suosjećati sa ljudima s kojima ste u komunikaciji jer i oni često podijele neke svoje priče s nama. Empatija je tu jako bitna.
Smatram da se kod nas krije taj ključ za usmjeravanje u jedan posve drugačiji posao. Naročito se to vidi kod ljudi koji traže promjenu ili su, kao i ja, otišli u mirovinu, ali i dalje osjećaju da mogu pridonositi svojoj zajednici.
