Iza nas je nekoliko vrlo teških mjeseci, posebno izazovnih za naše mlade koji žive u SOS Zajednicama mladih i njihove odgajatelje koji su se neizmjerno trudili biti im pomoć i podrška u neizvjesnosti koja ih je okružila.

Ipak, nakon proteklih mjeseci, teških dana i tjedana, naši mladi su puno naučili, iz cijele situacije izašli jači i s više samopouzdanja. Svjesni da jedni drugima mogu biti podrška i potpora i tako lakše savladati teškoće koje su ih snašle.
U nošenju s krizom ogroman doprinos dali su naši odgajatelji na koje smo posebno ponosni i možemo samo reći jedno veliko – hvala!
A kako bi mladi još bolje osvijestili sve ono što su prošli, njihovi odgajatelji napisali su im pismo u kojem pucaju od ponosa zbog napredak koji su ostvarili i način na koji su se ponijeli suočeni s teškom situaciju.
Pročitajte pismo u nastavku!

Čitali smo zajedno i zbunjeno se gledali: kako se to uopće nauči?
Odgovori na pitanja poslana u eter ovih dana stižu prilično brzo.
Ispalo je, naime, da se od mnogočega trebamo odučiti.
Prestali ste odlazit u školu, tek kasnije preneraženi koliko uslišana molitva može zabolit.
Izlasci su se sveli samo na balkonske; čuvali smo vas od zaraze.
Zanemarili smo propisanu distancu jedino kad vas nismo mogli prestat grliti dok nam se ljuljalo pod nogama, ne zato jer smo otišli na jedrenje za koje smo se spremali.
Nakon toga, zanemarene su sve distance koje ste međusobno imali. Potpuno smo se približili razgovarajući o onome što ste mislili nikada ni nasamo izgovoriti. Odustali ste od zamjeranja spremni prihvatiti razlike.
„E, sad se krećemo svađat!“, obavijestili ste nas nakon prvotnog šoka koji dan nakon početka izolacije. Umjesto toga gledali smo vas kako smirujete ostale okrenuvši leđa vlastitom strahu.
Prestali ste odlaziti na terapije i počeli razgovarati u vrtu. Postali ste si oslonac. Strašne slike u snu su se pretvarale u konstruktivan dijalog.
Dok se ostatak svijeta gasio, vi ste sjali.
Gledali oblake, osjećali miris jorgovana i okus jagoda. Ponovo ste zaigrali društvene igre na ploči i počeli otkrivati knjige.
Svatko u ovoj Kući upozna zajedništvo, vi ste ga odživjeli.
Samo ste vi imali dnevni boravak pretvoren u spavaonicu za onih noći dok smo se i kuća i mi tresli i nitko od nas nije baš spavao. Sve dok niste otkrili da umjesto stupnjeva na aktualnim ljestvicama možete brojati plesne korake i da je s podrhtavanjima lakše ako uhvatiš ritam. Plesali su vatrogasci, medicinske sestre i policajci; plesali ste vi. Najhrabriji. I smijali ste se tako od srca da bi i susjedi poželjeli da traje duže i ori se jače.
Samo ste vi mogli upadati na školske satove jedni drugima jer je blagavaonica bila učionica. Pomagali ste si međusobno u rješavanju zadataka i zajedno smišljali strategije za bolji uspjeh na testovima.
Uredili ste Sigurno mjesto u Sebi i razvili snažan korektiv za vrijednosti kojih ste postali svjesni. Sad kad znate pratiti unutarnji kompas, putovat ćete sigurniji.
Pokazali ste snagu za koju smo prestajali vjerovat da je mladi još imaju. S vama je i svijet sada jači.
I sve to za samo 2 mjeseca!
Znam, svaka je minuta u vašim godinama nepovratna. Ali ovih 89 280 sati nije izgubljeno. Možda nismo ostvarili sve planirano ali savladali ste improvizaciju. To, i tisuće drugih malih čuda kojima nas Život uči jer mu je baš to potrebno. Mnoge od njih tek ćemo otkrivati. U vremenu koje dolazi, divnom vremenu za koje stasaju Rumijevi junaci.
Vole vas odgajatelji.