Ponovno naučiti voljeti: od skrbi temeljene na znanjima o traumi do zdrave djece – 9.10.2020

SOS Dječje selo Hrvatska jedan je od partnera na međunarodnom projektu čiji je osnovni cilj integriranje praksi temeljenih na znanjima o traumi u sustav alternativne skrbi.

U sklopu projektnih aktivnosti tijekom lipnja i srpnja ove godine provedeno je istraživanje koje naglašava da stručnjacima treba bolja edukacija kako bi djeca s iskustvom traume odrasla u zdravije i sretnije odrasle osobe.

„Drago mi je što pokušavate poboljšati cjelokupnu situaciju u dječjim domovima, ali nadam se i da to radite s ljubavlju, jer … jedini koji mogu nešto promijeniti u sustavu su oni ljudi koji su spremni predano reći “Promijenit ću stvari jer mi je jako stalo da djeca koja odrastaju u dječjim domovima imaju vlastiti dom”, mlada osoba.

Ovo je citat iz novog istraživanja kojom su se ispitivala razmišljanja mladih o odrastanju u skrbi i o tome kako im stručnjaci koji rade s njima mogu najbolje pomoći u oporavku od trauma iz djetinjstva.

Istraživanje otkriva da više od polovice zaposlenika u sustavu skrbi nema edukaciju i resurse da bi razumjeli kako trauma utječe na razvoj i ponašanje djece. Istraživanje također naglašava važnost stabilnosti i ljubavi u pomaganju djeci koja su teško zlostavljana i zanemarivana.

Rezultati ovog istraživanja nadovezani na dosadašnje bogato iskustvo SOS dječjih sela u edukaciji stručnjaka o znanjima o traumi oblikovat će slijedeće faze provedbe projekta.

S obzirom na to da je troje od četvero djece koji se nalaze u sustavu skrbi imalo iskustvo traume, cilj projekta „Sigurna mjesta i nesmetan razvoj djece – integriranje praksi temeljenih na znanjima o traumi u sustava alternativne skrbi“ je pružiti širokoj zajednici stručnjaka znanja, alate i edukaciju koja su im potrebna da pomognu djeci da iza sebe ostave prošlost. Projekt provode SOS dječja sela i organizacija CELCIS, a sufinancira Europska unija.

“Temi dječje traume ne pridaje se dovoljno pažnje tijekom obrazovanja stručnjaka”, kaže Lubos Tibensky, psiholog koji radi kao programski savjetnik za SOS dječja sela u Europi, Bliskom Istoku i Srednjoj Aziji. “Nadamo se da ćemo ovim projektom premostiti trenutnu prazninu i to izravnim edukacijama i podizanjem svijesti kako bi djeca i mladi mogli dobiti skrb koja im je potrebna za oporavak.”

Cilj je educirati 500 stručnjaka, kao i zagovarati promjene u sustavu alternativne skrbi u šest europskih zemalja (Belgija, Bugarska, Grčka, Hrvatska, Mađarska i Srbija)

‘Brini o nama, shvati nas, voli nas’

Istraživanje koje je proveo Centar za izvrsnost za skrb i zaštitu djece (CELCIS) na Sveučilištu Strathclyde u Velikoj Britaniji, pružilo je priliku mladim ljudima koji su odrasli u alternativnoj skrbi da izraze svoje potrebe.

Irene Stevens, savjetnica za skrb o djeci u CELCISu, kaže da je njezin tim intervjuirao 91 mladu osobu koja je u prosjeku provela 10 godina u skrbi u šest zemalja uključenih u projekt.

“Teško zanemarivanje jedan je od najštetnijih oblika dječje traume, jer se događa u vrijeme kada učimo stvarati odnose”, kaže dr. Stevens.

Većina mladih ljudi u istraživanju navodi kako su tijekom boravka u skrbi promijenili od tri do osam različitih smještaja. “To ima implikacije na rad s traumom”, ističe dr. Stevens, “jer premještaji negativno utječu na cjelokupno iskustvo skrbi.“

Umjesto toga, ključno je stabilno okruženje puno povjerenja. Istraživače je razveselilo što je dvije trećine mladih izjavilo da su razvili osjećaj pripadanosti unutar skrbi, a 80% je imalo odraslu osobu od povjerenja. Međutim, samo je 25% imalo dosljedan kontakt s roditeljima, a gotovo polovica njih imala je teškoće u održavanju prijateljstva.

“Sve u svemu, poruka koja je dolazila od mladih ljudi bila je‘ brinite za nas, shvatite nas, volite nas ’. I pokazala važnost ostajanja uz njih i u dobru i u zlu ”, kaže dr. Stevens.

‘Nošenje slomljenog sustava na leđima’

Većina od 143 anketirana stručnjaka spomenula je veliki broj slučajeva, nedostatak osoblja, nedostatak specijalističkih terapijskih usluga te nedostatak odgovarajuće supervizije. “Na leđima nosimo slomljeni sustav”, rekao je jedan sudionik.

Više od polovice stručnjaka navelo je kako su tijekom obrazovanja teme traume, njenog utjecaja na djecu, roditelje i same stručnjake, bile malo ili nimalo zastupljene.

„Dodatne, specifične edukacije neophodne su za bolje razumijevanje dječjeg ponašanja“, kaže dr.Stevens i kao primjer navodi prijelaz s korištenja etiketa poput “delinkvent” ili “promiskuitet” na razumijevanje da se dijete moralo prilagoditi ekstremnim okolnostima.

Ponovno proživljavanje traume u sustavu skrbi

Gospodin Tibensky iz SOS Dječjih sela priznaje kako stručnjaci daju sve od sebe, ali stvarnost je da djeca s teškim traumama trebaju posebnu skrb.

“Emotivni odgovori ove djece mogu se kretati od zaleđenosti do agresivnih reakcija na elemente koje ih podsjećaju na njihovu traumu, a objektivno nisu zastrašujući za druge, poput određenih mirisa ili glasnog razgovora”, objašnjava gospodin Tibensky. Kako bi si pomogla u prevladavanju prijeteće situacije djeca mogu razviti strategije poput vrištanja, povlačenja ili destruktivnih ponašanja.

Kada odgajatelji ne razumiju što se događa, a smještaj se često prekida i mijenja može doći do toga da djeca ponovno proživljavaju svoje traume osjećajući se još više zanemareno i napušteno.

“Ako se dijete s traumom loše ponaša, velika je vjerojatnost da postoji veza”, dodaje. “I zato nam je potrebna edukacija: kako bi pomogli djeci da s vremenom nauče učinkovitije mehanizme nošenja s traumom.”

 

Ponovno naučiti voljeti: od skrbi temeljene na znanjima o traumi do zdrave djece