fbpx

Kada se sa 17 godina našao u SOS Zajednici mladih u Osijeku, Ivan nije ni sanjao kako će u tom gradu steći prijatelje za cijeli život. Danas kao student treće godine na studiju fizioterapije u Varaždinu sudjeluje u ulozi trenera na projektu „Skrb temeljena na znanjima o traumi“. S velikim žarom i motivacijom dijeli svoju priču i iskustva tijekom boravka u sustavu alternativne skrbi kako bi stručnjacima pomogao da na što bolji način implementiraju iskustva mladih u svoj rad i tako im još više pomognu.

„…topao, promišljen, komunikativan, tiha voda brege dere, šarmantan, kul, inteligentan, elokventan, odgovoran, konkretan i radišan“, tako kolege opisuju našeg Ivana.

Rodom je iz Biograda, a sa 17 godina preselio je u SOS Zajednicu mladih u Osijeku. Tamo je uspješno završio svoje srednjoškolsko obrazovanje te potom upisao fakultet. S Ivanom smo razgovarali o njegovom iskustvu života u Zajednici mladih te o njegovom sudjelovanju na projektu.

Kako je izgledao tvoj dolazak u Osijek?

S obzirom na to da sam ja dijete s mora, dolazak u Osijek bila je velika promjena. U početku su mi falile kave na rivi uz more, no potrudio sam se to nadomjestiti ispijanjem kave uz Dravu. Društvo me jako dobro prihvatilo, i sada kada gledam retrospektivno, mogu reći da su mi ti dani boravka u SOS Zajednici mladih u lijepom sjećanju. U Osijeku sam ostvario prijateljstva za život i sada rado, kada imam vremena, posjećujem prijatelje koji su svoje obrazovanje nastavili u tom gradu.

Kakvo je bilo tvoje iskustvo sa stručnjacima koje si susreo tijekom života u SOS Zajednici mladih?

Kada sam došao u SOS Zajednicu mladih dočekao me cijeli stručni tim. Mogu reći da sam imao odličan odnos s matičnom odgajateljicom. Imao sam i super odnos sa voditeljem Zajednice mladih, Željkom Crljenom. Kod njega mi se svidjelo to što smo imali direktan odnos i što smo mogli normalno razgovarati kada bi došlo do nekog problema. Sve u svemu, imao sam dobru podršku stručnjaka u dnevnim aktivnostima i u školi, poticali su me da idem i na pripreme za maturu i da upišem željeni fakultet. Također, veoma sam im zahvalan što su me potaknuli, a i financijski mi pomogli da nastavim tečaj vožnje koji sam započeo u Biogradu, i koji sam onda uspješno završio u Osijeku. Nakon završetka srednje škole ušao sam u program ‘Polusamostalnog života’ i dobio potporu stručnjaka SOS Dječjeg sela Hrvatska u vidu osiguranja smještaja. Nakon godinu dana života u stanu preselio sam u Studentski dom, u Varaždinu.

Gdje si danas i čime se baviš?

Danas studiram fizioterapiju na fakultetu u Varaždinu. Susret s pacijentima i činjenica da nekome mogu pomoći jako me ispunjava i čini sretnim. Na neki način se osjećam dužnim pomoći nekom drugom, kako su i meni pomogli.

Kakav je osjećaj naći se u ulozi trenera na projektu „Skrb temeljena na znanjima o traumi“?

Sjajan! Osjećam da ljudi zbilja čuju što govore mladi. Vjerujem da je stručnjacima izuzetno zanimljivo čuti kako je mlada osoba, poput mladih s kojima oni rade, doživjela ono što su oni učili teoretski. I ja sam kroz edukacije usvojio puno novih alata koje sada koristim u svom svakodnevnom životu. Jedna od stvari je npr. da sam prije znao upadati ljudima u riječ, a sada se trudim što više slušati, i možda malo više razmisliti što želim reći. Sretan sam što sam tu i što mogu podijeliti svoju priču i sa svojim iskustvom pomoći stručnjacima da još bolje implementiraju svoju teoriju u praksu. Drago mi je što se na ovaj način potiče da se glas mladih čuje i znam da su stručnjaci jako zahvalni što mi mladi dijelimo svoju intimu s njima jer znaju koliko je teško podijeliti dio sebe.

„Vježba koja je tijekom treninga na mene ostavila najveći dojam jest ‘Zmaj’. Naravno, uloga zmaja je ovdje u prenesenom značenju – kada mladi malo potrče i prenagle, stručnjaci ih poput zmaja malo potegnu da ne polete previše. Isto tako kada su bezvoljni i trebaju poticaj, onda stručnjaci za njih potrče kako bi zmaja održali u zraku. Također na konopu zmaja postoji čvorić koji označava poveznicu između mladih i odgajatelja, koji i nakon izlaska iz skrbi ostaju u kontaktu. Meni je lijepo kada mi se i danas matična odgajateljica javi i pita me kako sam. Bitno je znati da netko misli na tebe iako više nisi tamo, i da je Dom zbilja dom, a dom čine ljudi“.

Što misliš koliko su važni ovakvi projekti?

Mislim da su ovakvi projekti definitivno jako važni, pogotovo djelatnicima koji nisu direktno te struke i nemaju puno znanja o traumi. Također, važni su i za one koji su već dugo u struci da nešto ponove i da možda nešto novo nauče. Ono što se uvijek trudim reći stručnjacima na treningu je da pokušaju organizirati što više zajedničkih aktivnosti. Bitno je da se stručnjaci i mladi susretnu nekoliko puta mjesečno i na taj se način zbliže.  Važno je da se ne mladi u alternativnoj skrbi osjećaju kao izdvojeni dio populacije, već kao i sva druga djeca. Važno je da stručnjaci što više potiču djecu i mlade da razvijaju sposobnosti u kojima su dobri i poboljšaju sposobnosti u kojima su manje dobri.

I za kraj, koja bi bila tvoja poruka za mlade?

Moja poruka im je da budu svoji i da imaju svoj cilj. Ako ih nešto čini sretnim, onda će se to i ostvariti ako se dovoljno dobro potrude i da nikad ne odustanu. Kada se jedna vrata zatvore, druga su otvore. Jedna vrata su uvijek odškrinuta, samo ih treba pronaći i lagano otvoriti. I uvijek postoji izlaz iz svake situacije, ne treba se osjećati bespomoćno, neka se ne srame pitati za pomoć kada im je potrebna. Nisu sami.

Priča o Ivanu: ‘Bitno je da je Dom zbilja dom, a dom čine ljudi’

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Skip to content