Kroz iskrenu priču o životu SOS mame Gordane Horvat otvaramo vam vrata SOS kuće Ljubičica u SOS Dječjem selu Lekenik. Osim što je bila dio prve generacije SOS mama u Hrvatskoj, Gordana je jedna od posljednjih koja još uvijek radi na ovoj poziciji. Njene tadašnje kolegice su s godinama otišle u mirovinu ili pronašle drugo radno mjesto.
U njenoj skrbi je trenutno petero djece, no pošto smo došli u vrijeme njihovog popodnevnog odmora, u kući je vladala tišina, i bili smo pažljivi da tako ostane tijekom našeg razgovora.
Gordana nas je ljubazno ponudila kavom, nakon čega smo se sjeli u njen dnevni boravak i započeli s pitanjima.
Kada ste počeli s radom u SOS Dječjem selu?
Prije 30 godina zaposlila sam se na radnom mjestu SOS mame. Bila sam dio prve generacije SOS mama u SOS Dječjem selu Lekenik. Prijavljena sam na toj poziciji od prvog veljače 1993. godine, no moje iskustvo u Selu počinje tri do četiri mjeseca ranije, kad sam se prijavila na natječaj, nakon čeka sam sa svojim kolegicama prošla tromjesečnu edukaciju na Sljemenu.
U ovom trenutku u sobu ulazi sedmogodišnja Marina, koju teta dovodi iz vrtića. Nakon što nas je sve pozdravila, sjeda za stol, vadi bojanku i neprimjetno kreće šarati. Njen brat Davor, koji također živi u ovoj kući, na našu sreću se probudio točno kad smo završili s intervjuom, pošto Davora ne zanima intervju koliko ga zanima pokazati nam sve igračke koje posjeduje.
Koliko ste djece odgojili u svojih 30 godina rada u SOS Dječjem selu?
Uključujući petero djece s kojima sad dijelim dom, ukupno ih je 26. Prvo dijete koje je ikada stiglo u Dječje selo Lekenik, povjereno je meni na skrb te sam s njim i dalje u kontaktu. Razgovaramo svaki tjedan telefonski, o našoj svakodnevici ili o savjetima i izazovima u životu. I druga djeca me nerijetko zovu i zatraže recept nekog jela koje im je bilo drago i kojeg smo kuhali u SOS kući tijekom njihova djetinjstva.
Koja su vaša prva sjećanja iz SOS Dječjeg sela?
Prvi put kad je to sve postalo ‘stvarno’, bilo je kad mi je stiglo prvo dijete. Bio je dečko od 16 mjeseci. Kad je došao, nije još znao ni hodati, no naučio je u svega nekoliko dana. Kroz dva tjedna, kolegica je dobila dva dečka u svoju skrb pa su se počela djeca igrati, te je sve postajalo stvarnije. Jako brzo sam dobila osjećaj kao da sam tamo već 100 godina. Kroz godinu dana se Selo napunilo.
Kad smo prvi put došli, nismo bili u kućama u kojima smo danas – selo se još gradilo, već smo živjeli u iznajmljenoj kući u blizini. No otkad sam ušla u ovu kuću, iz nje se nisam micala. Već 30 godina.
Vidite li kakve sličnosti kod SOS mama koje tek počinju raditi, sa sobom prije 30 godina?
Sličnosti naravno ima, no svi se razlikujemo, što je normalno. Kako se snalaze u počecima ovisi od osobe do osobe, nema pravila. Posebice ako uzmemo u obzir da ovo nije ‘klasičan posao’, već smo tu 24 sata dnevno. To je naš život, posao je jedino na papiru.
Koliko slobodnog vremena, odnosno slobodnih dana imate? Imate li kakav godišnji odmor?
Svaka nam je nedjelja slobodna, plus slobodan dan za svakih 14 radnih dana. Iako je pozicija SOS mama zapravo poziv kojeg živite i radite 24 sata dnevno, mi imamo pravo na svoje slobodne dane, godišnje odmore i bolovanja. Ja ih najčešće spojim u tjedan dana mjesečno i tada posjetim svoju obitelj u rodnom kraju. Ako je lijepo vrijeme, odem u Novalju, gdje imam apartman.
Završili ste pedagošku školu?
Tako je, završila sam Učiteljski fakultet, smjer Predškolski odgoj. Studij sam završila uz ovaj posao – diplomirala sam prije 13 godina. Na slobodne dane sam išla na predavanja i ispite. Već od samog početka studiranja, shvatila sam koliko mi to znanje pomaže u poslu – puno sam bolje razumjela djecu i na koji način funkcioniraju. Ne bih rekla da ne bi ovaj posao mogla raditi bez toga, no svakako je bilo od velike koristi, i meni i djeci.
No i bez fakulteta, ne bih bila zakinuta za to znanje. Svake godine imamo edukacije unutar Sela, vezane za razvoj djece i osnaživanje SOS mama. Nekad se edukacije održavaju izvan Dječjeg sela, no najčešće u našim prostorijama pod vodstvom kolega iz Stručnog tima, pedagoških i socijalnih radnika.. Jako dobro paze na to da znamo što radimo, nijednu se SOS mamu ne ‘baca u vatru’.
Kako vam raspored izgleda kroz dan?
Zaista ovisi. Ujutro budim djecu za školu ili vrtić, pripremam doručak te ih ispratim kad izlaze. Ovisi puno o tome koliko djeca imaju godina, jer ovi stariji imaju školu samo ujutro. Osim toga, kuham ručak, čistim, usisavam, brišem prašinu… standardni kućanski poslovi. Također pomažem djeci oko zadaće, idem u kupovinu, na informacije, i po potrebi s djecom doktoru. U mjestu Lekenik postoji doktor opće prakse i stomatolog, a za ostalo idemo u Zagreb ili Sisak.
Svaki dan je različit, pa su tako raznolika i jela u našoj kuhinji. Svako dijete ima različito najdraže jelo, stoga se i po tome nerijetko orijentiram.
Iz pozadine se javlja Marina koja nam napominje da ona najviše voli ćufte.
Eto, Marina najviše voli ćufte. Najstarija najviše voli pastirsku pitu, a najmlađi ćevape, tako da svašta ima na našem jelovniku.
Koja vam je najbolja stvar u ovom poslu, a na što vam se najteže naviknuti?
Najbolja stvar, to jest najbolji osjećaj je kad vas dijete zagrli ili poljubi i kaže da vas voli. To je svakako najbolji osjećaj još od samog početka i to je ono što nas najviše tu drži. Poseban je osjećaj kad djeca prihvate ono što im nudite.
Najveći izazov bude kad dođu djeca s poteškoćama u ponašanju. Odgoj takve djece je znatno teži. Nekad prođe dug period bez da vidite napredak, nakon čega imate osjećaj kao da ste udarili u zid. Takve djece nema puno, no samo jedno znatno utječe na drugu djecu te situaciju u kući. Posao SOS mame je na duge staze i najbitnije je da se nikad ne odustane – kako bi rekla gospođa Jasna, psihoterapeutkinja u radu s djecom i moja dugogodišnja podrška: „Ako nije dobro, nije kraj!”
Kako se nosite s teškom prošlošću djece?
Mi pročitamo sve o djetetu prije nego što dođe, što u većini slučajeva nije lako, no mi ih prihvatimo te im se prilagodimo. Bez obzira na to što je prošlo, dijete je dijete, prihvatimo ga kao dijete i radimo na tome da stekne povjerenje u nas. S vremenom se svi otvore i krenu pričati više te tad vidimo da sve ovo što radimo ima smisla.
Njihove priče je u početku bilo teško slušati jednako kao što je i danas – no svaki dan je novi dan i kakva god da je priča, djetetu priđeš kao da je tvoje. Djeca osjete tko je tu za njih.
Jeste li se susreli sa situacijama koje niste mogli sami riješiti?
Imali smo nekoliko slučajeva kada je pojedinac trebao stručniju medicinsku skrb, te je narušavao dinamiku i svakodnevicu SOS obitelji – u tim situacijama nas to možda preplavi, kad ne znamo što bismo više činili. Nešto bismo napravili, a ništa se ne mijenja. No tad trebamo biti najjači jer nikada ne odustajemo.
U tim situacijama veliku ulogu igraju psihoterapeuti i pedagozi, od kojih je uvijek netko u Selu te su uvijek na raspolaganju. Njihova intervencija zna biti veoma korisna, ne samo zbog njihove stručnosti, već i zato što oni lakše sagledaju situaciju iz drugog kuta – realnost je da mi kao SOS mame, koje smo s tom djecom cijeli dan svaki dan, ne možemo biti toliko objektivne kao oni.
Na što budete najviše ponosni kad su u pitanju djeca koju ste odgojili?
Kad mi kao odrasli kažu da se sjećaju svega što smo radili i što sam im pričala. Jedna cura je došla u kuću nekoliko godina nakon odlaska, odmah otrčala u svoju bivšu sobu, vidjet gdje se potpisala i divila se svojim stvarima koje sam ja sačuvala. Prekrasno je vidjeti da im to sve nešto znači i da imaju pozitivna sjećanja odrastanja ovdje. Jednom svom djetetu sam išla i na svadbu, što je bio nevjerojatan osjećaj.
Zovu li vas djeca mama ili teta? Ili nešto treće?
Najčešće me zovu teta, nikad ih ne bi tražila da me zovu mama. Ta djeca većinom imaju i poznaju svoje biološke roditelje, tako da bi ih tako nešto možda samo zbunilo. Ako je djetetu tako lakše, naravno da me može zvati mama, dapače. No to prepuštamo djecu da odluče, odnosno što god im dođe prirodno. Različito je od djeteta do djeteta, jedno me dijete zvalo Goga. Meni nije bitno kako me zovu, samo da je njima tako lakše i da sam ja tu kad zovu.
Da možete dati savjet samoj sebi prije 30 godina, koji biste si savjet dali?
Savjetovala bih samu sebe da više brinem o sebi. Kad ste tu cijeli dan, lako se dogodi da kroz toliko davanja, zaboravite nešto dati i samoj sebi. Ja sam inače i takva osoba, zato i radim ovaj posao, ali mi je trebalo vremena da to osvijestim i krenem raditi na tome. Rekla bi samoj sebi da se više trudim izboriti za sebe. Sa šestero djece u kući, svatko vas nešto treba i traži, nemate toliko vremena za sebe, a to je potrebno svakome.
Kad sam se prijavila za ovaj posao, nisam znala o kakvom je poslu riječ, jer u Hrvatskoj ta pozicija još nije postojala. Jedino sam shvatila da nije standardno radno vrijeme jer su spominjali život sa djecom.
Ni ne razmišljam koliko sam tu. Oduvijek sam htjela raditi s djecom, stoga nikada ni ne razmišljam što bi bilo, kad bi bilo. Sve se nekako posložilo kako je trebalo.
Kao da su znali da naš razgovor s Gordanom završava, s gornjeg kata začujemo dječje glasove. Odmor je gotov. Gordana odlazi po njih, nakon čega se svi skupa spuštaju u dnevni boravak. Najmlađi, trogodišnji Davor, stisnut je u naručju SOS mame.
Nakon što se se okrijepili užinom, kreće prava zabava. Dva dječaka vade albume sa sličicama nogometaša, nakon čega je neizbježno slijedilo igranje nogometa u dvorištu, dok Marina i Davor na terasi zajedno sa najstarijom ukućankom Gitom vade tricikle i romobile. Gita ih u duhu najstarije sestre nadgleda i pomaže im, no i ona nam je s vremenom pokazala svoje vještine u odbojci i naučila nas pravilan gornji i donji servis preko ograde terase.
Vrijeme u posjeti SOS obitelji mame Gordane proletjelo je u hipu. Uz ugodan razgovor, zabavnu dječju igru i puno emocija s osmijesima na licima opraštamo se od ove vesele ekipe. Iskreno, jedva ih čekamo ponovno posjetiti.
