Stefanija je u SOS Dječje selo Ladimirevci stigla sa sedam godina. Sada broji zadnje dane u Zajednici mladih, prije odlaska na sezonu pa na fakultet. Vrlo smo sretni što smo je uspjeli uhvatiti za kratak razgovor, s obzirom da smo se pojavili prilično blizu ispitima državne mature.
Ljubiteljica životinja završila je školu za veterinarskog tehničara, no za studij ipak ima druge planove. Pročitajte što Stefanija planira u novom poglavlju svog života.
1. Ovo ti je zadnja godina u Zajednici mladih?
Tako je, nakon ljeta izlazim iz Zajednice mladih i nadam se da krećem studirati u Zagrebu. Vjerojatno ću ići u Program polusamostalnog života . Najradije bih bila smještena u Studentskom domu, volim biti okružena ljudima, jer sam tako i odrasla . Iz mog razreda će također puno ljudi ići u Zagreb, tako da ću imati dobro društvo. Nedostajat će mi Osijek, no sigurno ću se vraćati kad ću imati vremena.
2. Po završetku osnovne škole, iz Dječjeg sela preselila si u Osijek, kakav je to bio osjećaj?
Nije bila prevelika promjena, jer je u Zajednicama mladih slično kao u SOS Dječjem selu, osim što imamo više obaveza, no i više slobode. U Dječjem selu se, kao djeca, moramo držati određenih granica, stoga mi je najveća promjena bila ta da na raspolaganju imam cijeli Osijek i šire. Nisam bila navikla ići gdje god želim, no na to se bilo lako naviknuti.
3. Kako pamtiš odrastanje u Ladimirevcima?
Lijepe me uspomene vežu za odrastanje u Ladimirevcima. Došla sam tamo sa sedam godina, u SOS kuću Šipak , gdje sam bila sa dvije svoje sestre. Kasnije sam prebačena u SOS kuću Lubenica kod SOS mame Dunjice, gdje je bilo još mojih braće i sestara. Najdraže u Dječjem selu mi je bilo to što ima puno djece. Svaki dan, nakon odmora, djeca iz svih SOS kuća su izašla na ulicu. Igrao bi se nogomet, šetali bismo, pričali i igrali se. I dalje posjećujem Ladimirevce kad god stignem, trenutno su mi tri sestre tamo.
4. Gdje ideš raditi na sezonu?
Ići ću na Hvar, ovo će mi biti treća sezona tamo, u istom objektu. Prije tri godine tamo sam se zaposlila u kuhinji, prala suđe i pomagala kuharima. Prošle su me godine prebacili da radim na fast foodu u sklopu restorana, gdje ću vjerojatno opet biti ove godine . Jako se veselim, jer je Hvar prekrasan otok i volim tamo raditi, prošle mi je godine bilo malo teško raditi s mesom jer ga inače ne jedem.
5. Hoćeš li nastaviti s veterinom?
Prije me zanimala veterina i htjela sam se time baviti, no kroz srednju školu sam shvatila da postoji puno toga što kao veterinarka ne bih mogla napraviti. Nisam gadljiva, ali mi neke stvari ne sjedaju, točnije kose se s nekim mojim uvjerenjima. Na primjer, ne vjerujem da je eutanazija ispravna u svakoj situaciji u kojoj se radi, no veterinari nemaju uvijek izbora, a ja mislim da ne bih to mogla napraviti ako ne mislim da je to najbolja opcija za životinju.
6. Što će ti onda biti prvi izbor?
Najradije bih upisala kriminalistiku. Oduvijek me zanimala policija, a privlači me i ideja studiranja u Zagrebu. Nije jednostavno upisati kriminalistiku – iako ne traže previsoke ocijene ni izborne predmete. Traže dobru fizičku spremu, gdje puno prijavljenih otpadne.
7. Misliš da si spremna na takvo fizičko testiranje?
Mislim da jesam, oduvijek nešto treniram i trenirala sam puno različitih sportova, odbojku, nogomet, rukomet… Nogomet mi je bio najdraži, trenirala sam ga u Ladimirevcima, igrala sam špicu ili desno krilo. Nažalost nogomet ne mogu više trenirati jer sam ozlijedila koljeno. Na terapijama sam riješila ozljedu, no ne bih smjela previše igrati nogomet, niti ga trenirati. No bitnije mi je što me neće ograničavati u ispitu za kriminalistiku.
8. Zašto si se odlučila na intervju?
Dok sam bila mlađa, nikako ovo ne bih napravila, nisam bila toliko samopouzdana, a bila sam i malo problematičnija. No pošto uskoro izlazim iz alternativne skrbi, htjela sam nešto napraviti, nešto za SOS Dječje selo. Upravo zato što odrastam u alternativnoj skrbi, susretala sam se s predrasudama. U školi nisam bila jedino dijete iz alternativne skrbi, pa tu nije bilo problema, no na moru, u Osijeku i općenito u društvu znali su me osuđivati. Kada bih upoznala nove osobe i rekla im da odrastam u skrbi, odmah su smatrali da sam problematična. Većina ljudi oko mene, profesori iz škole i prijatelji iz razreda, uopće ne znaju da postoje Zajednice mladih. Voljela bih dati svoj doprinos da se to promijeni.
Sve nas sreća obuzme kad mladi ovako hrabro i samopouzdano poput Stefanije kreću u novo poglavlje svog života. Stefanija, želimo ti svu sreću na upisima te da upišeš svoj prvi izbor!