Kada je imala osam godina, Alina Grofelnik je svoje odrastanje nastavila u SOS Dječjem selu Ladimirevci. SOS obitelj joj je pružila ljubav i sigurnost koju je silno trebala. Unatoč teškom djetinjstvu, danas ima svoju obitelj i radi kao obiteljska pomoćnica u Selu.  

Ponosni smo na sve što je Alina do sada postigla, a naročito na to što je svoju priču podijelila u razgovoru za 24 sata, u prosincu 2025.

Alina, s koliko si godina stigla u Selo? 
U Selo sam došla 2002., kada sam imala osam godina. Dočekala me SOS mama Marina i mnogo djece koja su vikala: „Dobro došla, Alina!“. Sve je bilo prekrasno, a kuća uređena kao iz bajke. 
Kako je izgledao tvoj prvi susret sa SOS mamom Marinom? 
Čim smo se upoznale, sjela sam joj u krilo i pitala je mogu li je zvati „mama“. Od tog trenutka bile smo nerazdvojne. Napokon sam imala majku kakvu sam uvijek priželjkivala – toplu, sigurnu i punu ljubavi. 
Kako je izgledalo tvoje djetinjstvo prije dolaska u Selo? 
Rasla sam u kaotičnoj i disfunkcionalnoj obitelji. Roditelji su me dobili u kasnim godinama i već su imali djecu iz prethodnih brakova, a ja sam uvijek bila „višak“. Nije bilo dovoljno hrane, nismo imali struje, grijanja, ni tople vode.  
Jesi li tada imala podršku okoline?
Kolege iz razreda i njihovi roditelji skupili su novac da mi kupe knjige i odjeću. Ništa se nije mijenjalo sve dok učiteljice u školi nisu prijavile situaciju. Tek tad su me izdvojili iz obitelji i to mi je doslovno spasilo život.  
Kako ti je bilo živjeti u SOS Dječjem selu? 
Kao u bajci. Prvi put u životu sam imala čistu odjeću, vodili su me liječniku kad sam bolesna… Bila sam presretna. Ali, povratci biološkoj obitelji za vrijeme praznika bili su jako teški. Ondje bi sve opet postalo loše. Vraćala bih se u Selo rastrgana, između želje za normalnim životom i ljubavi prema majci. 
Kad si upoznala svog supruga? 
Nakon izlaska iz sustava, sa 24 godine, upoznala sam sadašnjeg supruga. On me potpuno prihvatio, zajedno s mojom teškom prošlosti. Otišao je sa mnom u SOS Dječje selo da upozna ravnatelja Sela, Zorana Relića i moju SOS obitelj. Ravnatelj me čak i pratio do oltara na vjenčanju. Danas imamo dvoje djece – šestogodišnju kćer i trogodišnjeg sina. 
Što ti je danas najvažnije u odgoju tvoje djece? 
Učim ih skromnosti, empatiji i važnosti obitelji. Da je dovoljno ono malo što imamo sve dok smo skupa. 
Danas radiš u SOS Dječjem selu Ladimirevci. Kako je do toga došlo? 
Da, zaposlila sam se kao obiteljska pomoćnica i radim s malom djecom. Kuham, spremam i učim s njima. Želim im biti primjer kako se život može posložiti na dobar način unatoč teškom djetinjstvu.  
Kakav je danas tvoj odnos sa biološkom obitelji? 
Svima sam oprostila – majci, sestri i ostalima te danas imamo dobar odnos. Shvatila sam da moja majka nije mogla bolje i da je bila bolesna. Time želim dokazati da ne moramo biti kao naši roditelji i da možemo okrenuti novu stranicu. 

Čitali smo i fotografirali u siječnju  
 
Naši mališani iz SOS Dječjeg sela Lekenik uključili su se u projekt „15 po 15: cijela Hrvatska čita djeci“, inicijativu koja kroz 15 dana potiče naviku čitanja od najranije dobi. Samo 15 minuta čitanja dnevno dovoljno je da napravi razliku u razvoju djece. Kroz priče djeca uče, postavljaju pitanja i razvijaju empatiju, jer – djeca koja čitaju, odrastaju u ljude koji misle.

Na foto radionici Fototalent, koju je vodio poznati fotograf Damir Hoyka, naši mališani naučili su kako promatrati svijet oko sebe kroz objektiv. Glavni zadatak bio je snimiti svoju najbolju fotografiju, a iako je proglašen pobjednik natjecanja, atmosfera radionice jasno je pokazala da je pobjeda bila zajednička. 

Besplatni zagrljaji za sve! 

Našu djecu učimo da je u redu pokazati emocije, potražiti podršku i pružiti ljubav jer su to temelji za zdravo odrastanje. Jedan od najjednostavnijih, ali i najmoćnijih načina povezivanja su zagrljaji. Iako su oni dio naše svakodnevice, Svjetski dan zagrljaja u SOS Dječjem selu Lekenik obilježili smo na jedinstven način. 

Naši su mališani prošetali Selom i baš svima dijelili besplatne zagrljaje! Smijeh, radost i ljubav ispunili su cijeli dan, a kroz razgovor smo se dotaknuli i važnosti podrške u trenucima kada se ne osjećamo dobro.